Kako to misliš moram 2 tjedna mirovati?

Za vikend (ne ovaj, nego prije...hm.... 4 tjedna???....dugo je prošlo otkako sam ovo počela pisati) je grupica osječkih rekreativaca išla u Baranju odraditi 16 km brda pa sam se odlučila pridružiti im se. Ovo je prvi put da sam odrađivala baš brdoviti trening. Do sada u Našicama sam odradila tu i tamo trening brda ali ništa ozbiljno, a ova brda su bila ful ozbiljna. Toliko ozbiljna da sam se nakon prvog uspona poželjela vratiti u ravnicu. U biti tek sam tamo skužila da ono u Našicama su brežuljci, a ne brda.

Prvo brdo je bilo najgore, a kasnije nema povratka ...to jest moraš se nekako vratiti do te ravnice, a i realno da se nađeš u skupini od 7 trkača i kažeš ekipa e ja dalje ne mogu, mene bole noge, samo bi te pogledali (onako s jednom podignutom obrvom) i rekli ajd ne budali neg se penji dalje. Što mi je super!  Ipak imaš podršku grupe i cijelo vrijeme je neka zezancija i zajedno vičete i vrištite do vrha dok lagano kvadricepsi otkazuju. A onda dođeš na vrh brda i čini ti se da to nije bilo toliko strašno. Pogled na vinograde i Baranju je zaista predivan, šteta što je vrijeme bilo loše, ali zato vjerujem da je na proljeće izlazak sunca fantazija. Definitivno nije da sam zadnji put išla. Čak sam uspjela održati tempo ispod 6 min po kilometru tako da sam zadovoljna.

Skužila sam da mi je lakše kod penjanja gledati lagano prema dolje i fokusirati se na svaki pojedini korak, kojeg usitnim, jer kad pogledam na vrh dođe mi da plačem kada vidim koliko tog brda još ima. Tako da koliko god to nije pravilno držanje, meni je za sad odličan način da se zadržim na tom brdu bez odustajanja.

E sad u mojoj glavi kada sam ovo počela pisati sam mislila pisati kako se lagano primičemo vrhuncu mojih treninga jer ostalo je još samo 7 tjedana do tog dugo iščekivanog maratona. Naravno sada ide jedno veliko ALI ..... ALI uspjela sam se poprilično razboljeti, završiti na Sumamedu i 3 tjedna se ne pomaknuti. Ne znam je li mogao biti gori trenutak. Vjerojatno gore bi bilo samo da sam se razboljela prije same utrke.

Kad mi je doktorica rekla da minimalno 2 tjedna, pod must, moram mirovati jer riskiram upalu pluća svijet mi se skoro srušio. Sad na vrhuncu kad ja trebam nizati kilometre ja moram mirovati. Zaista mi je svašta padalo na pamet, pa čak i pitanje hoću li se moći oporaviti do maratona jer su me pluća toliko pekla, uhvatio me grozan kašalj, temperatura i letargija. Neki članovi obitelji su imali atipičnu upalu pluća i izlječenje je znalo trajati po 2-3 mjeseca. Tako da me baš uhvatio strah.

Svih tih dana provedenih u krevetu, motivacija mi nije opadala jer ako sam za nešto  imala to je čitanje knjiga, motivacijskih priča, gledanje videa. Prehodala bih taj maraton da je potrebno, ali ipak kako postaješ na treninzima sve bolji i bolji tvoj prvotni cilj pretrčat ću maraton, lagano prerasta u pretrčat ću maraton ispod xy sati. Teško da netko prije same te utrke nema u glavi neko svoje zacrtano vrijeme koje želi ostvariti, koliko god kod prvog maratona bio cilj samo ga pretrčati.

Sada ovaj tjedan se lagano vraćam u formu i osjete moji mišići, a i koljena da su puno propustili, ali dobro, ne sumnjam ja u sebe i svoju snagu volje da to dovedem u red vrlo brzo.