THE END

Moram priznati da mi je ovaj članak bio nešto najteže za napisati do sad. Osjetim da mi fali neki završetak cijele ove priče o prvom maratonu i željela sam napisati neke riječi za kraj. Nešto kao osvrt na ovih 9 mjeseci priprema za maraton i ispunjenje tog cilja. Zadnjih 3 tjedna mi stoji otvoren ovaj blog i jednostavno ne znam kako pretočiti sve ove osjećaje i filmove iz glave na papir.  Jednako tako nekako moje trčanje je stalo. Kao da se nalazim u nekom glupom međuprostoru između ispunjenog jednog velikog cilja na kojem mi je bio fokus zadnjih 9 mjeseci i postavljanja drugog cilja i fokusa.

Tjedan dana nakon maratona sam spakirala stvari i otišla na zasluženi odmor na Krk. Bilo je to potpuno neplanirano, al znala sam da mi je potreban odmor i odlučila sam iskoristiti priliku za godišnji. Lijepo sam spakirala sve svoje stvari za trčanje (vrlo  optimistično) i one su ostale svih 5 dana mog mini godišnjeg i dalje tako lijepo spakirane. Uhvatili smo odličan vikend na moru tako da smo se uspjeli i okupati. Nisam se previše opterećivala treninzima premda sam zaista imala namjeru ranije se buditi i trčati uz more. Pokušala sam se opustiti maksimalno, uživati u spontanosti i slobodi. Navečer kad bi uspavala dijete sjela bih na terasu s pogledom na more i razmišljala o svemu što sam prošla na maratonu i o svom idućem potezu. Isključila sam i fejs i Instagram malo da se odmaknem od svega, odmorim i posložim stvari u glavi.

Maraton mi je definitivno promijenio život. Okrenuo ga je u potpuno drugom smjeru. Ispunio mi dane treninzima, vijanjem kilometara, čitanjem o trčanju, povezao s trkačkom zajednicom. Podredio mi je sve obaveze mom trčanju. Inače slobodan vikend mi je sada ispunjen s najviše trčanja. Zadnjih 9 mjeseci sve mi se vrti oko trčanja, a isto tako i mojoj obitelji. Prioriteti su mi se promijenili. U jednom malom trenutku sam se pitala vrijedi li sve to i želim li nastaviti s takvim životom gdje ti je sve unaprijed planirano i zadano.

Maraton mi je donio fantastične stvari u život. Da mi je netko rekao prije samo godinu dana da ću prijaviti maraton i istrčati ga vjerojatno bih se valjala od smijeha. Još uvijek mi je to nevjerojatno. Maraton o kojem sam toliko dugo sanjala onako potajice i čekala pravi trenutak, koji sam mislila da će doći tek za jedno 10 godina, je pretrčan. Jedna kućica na ''bucket list-u'' je prekrižena. Running Gate je za mene stvorio taj pravi trenutak kojeg bi ja još dugo čekala.  Taj osjećaj nakon pretrčanog maratona je neopisiv. Zaista nisu još izmislili pravu riječ za njega. I sada kad se nakon mjesec dan vratim unatrag ne čini mi se ni toliko strašno. Imam osjećaj da sam bez problema prošla i sve te pripreme, a i maraton. Više mi se ni te maratonske krize ne čine toliko strašne, kao da su prošle u trenu.

 I onda otvorim svoj prošli blog pa se uvjerim da nije to baš tako bilo lako.  

Maraton ti stvori takav ''mindset'' da više ništa se ne čini nemogućim. Prestaneš imati izgovore. Prihvaćaš potpunu odgovornost za situacije u kojima se nađeš. Naučiš se disciplini i upornosti. Shvatiš da ako zaista želiš biti uspješan u nečemu da moraš to voljeti i biti spreman na žrtvovanje. Nauči te slaganju prioriteta u životu i držanju nekog plana. Nauči te i da dugoročno gledaš na stvari i držiš se malih ciljeva kako bi došao do jednog velikog kao što je maraton. U biti kada pogledaš koje ti sve vještine i sposobnosti trebaju za maraton shvatiš da ti sve to treba da budeš uspješan i sretan u ostalim poljima života.

Na samom maratonu sam znala da ću prijaviti još jednu utrku. Želim imati istrčan taj maraton ispod 4 sata. To mi je bio cilj koji nisam ostvarila, a kojeg znam da sam sposobna s dovoljna treninga ispuniti. Kad sam se vratila kući prijavila sam se na par utrka, dva polumaratona i dvije desetke čist da trčim iz gušta, bez velikih očekivanja. Htjela sam napraviti pauzu od programa i planova i trčati bez opterećenja. Iz čiste ljubavi. To je taj polet koji dobiješ nakon svake utrke. Dođe ti da se prijaviš na utrku svaki samo da ponovo proživiš taj ''high'' osjećaj. I tako je meni lipanj postao mjesec u kojem ću svaki vikend otići na neku utrku. Šta da radim sve utrke su mi blizu i žao mi je to ne iskoristiti.

Kratko je trajao taj moj optimizam o odmaranju od maratona. Trebali ste vidjeti trenutak kada je moj mozak izračunao koliko imam tjedana do maratona na jesen i trenutak kad sam shvatila da ništa od ''odmaranja''. Plan i program je već počeo. Odmora nema. Iskreno, bilo mi je teško opet se prebaciti na red, rad i disciplinu. Taman kada je krenulo lijepo vrijeme, kupanja, kave na terasama, izleti, festivali, koncerti .... ja opet samo gledam kako da pored svih obaveza uguram i trčanje po planu i programu. Bez preskakanja.

Trebalo mi je par tjedana da se uhodam ponovo s redovnim trčanjem još uvijek propitkujući imali sve ovo smisla ..... a onda je došao TAJ dan. Dan kada je sve ponovo dobilo svoj smisao. Trenutak kada su sva propitkivanja nestala. Uf naježim se samo kad se sjetim. Ali neću vam još otkrivati o čemu se radi. Pričekat ćete idući blog.

Već ste shvatili da ovo nije kraj, zar ne :) ?!

A sad za kraj barem ovog bloga i zaključak poslije maratona.

Ako sam mogla ja, možeš i ti. Nije bitno pripremaš li se upravo za svoj prvi maraton, polumaraton, desetku ili  još uvijek trčiš samo u svojim mislima ....Ti to možeš.

I ja imam posao, obitelj, dijete, treninge, kućanske poslove i milijun jako dobrih izgovora. Ali kada se okreneš na drugu stranu ovdje postoji cijeli jedan drugačiji svijet. Svijet gdje budeš nagrađen za svaki svoj trud. Svijet gdje dobiješ medalju bez obzira prošao kroz finish 1. ili 3001. Svijet gdje vlada dobra zabava, utrke, druženja, putovanja, dobar osjećaj, pozitivna energija, hladno pivo, veselje, znoj i pokoji žulj. Ne vrijedi to nijednog izgovora.

Jednog dana kada se okreneš iza sebe i vidiš koliko si postigao/postigla ... ajme .... ništa ne može nadmašiti taj osjećaj sreće, zadovoljstva i ispunjenosti. Samo ćeš se pitati zašto ranije nisi krenuo/krenula.

 I znate što? Trkači su zaista jedna posebna vrsta jer u životu nisam doživjela toliko potpore kao u trkačkoj zajednici. Uopće nije bitan rezultat, tempo, kilometraža oni će ti lajkati svaki tvoj osobni uspjeh i ohrabrivati te za dalje. Toliko sam dobila pozitivnih komentara, poruka, motivacije, savjeta.... da smo i u ostalim stvarima toliko spremni bodriti jedni druge za svaki uspjeh gdje bi nam bio kraj.

Tako da ako tek počinješ razmišljati o svojim prvim trkačkim koracima ili utrkama znaj da ćeš imati sav mogući support svoje trkačke okoline da u tome budeš uspješan/uspješna.

Ako sam mogla ja ne postoji razlog zašto ne možeš i ti :)