Prije nego što podijelim svoje doživljaje sa svog 4. maratona u ''karijeri'' trkačice, ispričat ću vam kako sam uopće došla do TCS Amsterdam Marathona.

Na zadnjem treningu prije utrke obično razmišljam o svemu što sam prošla u svojim pripremama za utrku. Razmišljam o svim svojim treninzima, marljivo skupljanim dužinama, o svojoj disciplini ustajanja u 5 h ujutro kako bih izdržala ljetne vrućine, pravilnoj prehrani, ciljevima i očekivanjima. Obično to tako bude po mojoj glavi. Ovo nisu bile moje uobičajene pripreme. Iskreno ..... nikada se gore nisam pripremila za maraton. U biti teško mi je ovo i nazvati pripremama. Više je ovo bilo neko održavanje trčanja na životu u mom sad prepunom rasporedu. Idemo se vratiti na početak godine.

U siječnju sam se prijavila za TCS New York City Marathon i položila sve svoje nade u njega. Bila sam 100% uvjerena da će me izvući. Toliko sam bila uvjerena da nisam htjela ići na niti jedan proljetni maraton jer kao štedim novce za New York. Za mene je to bila gotova stvar. Nisu me izvukli za London, Tokyo ni Chicago, znači moraju za NYC. 28. veljače mi je stigao mail da nažalost me nisu izvukli. Bila sam izvan sebe. Ne znam kad sam se zadnji put toliko razočarala. Mislila sam da mi je totalno propala ova godina i da sam upropastila svoj plan skupljanja svih ''6 velikih maratona''.

Život je jednostavno imao drugačiji plan za 2019. Vjerujem da se sve događa s razlogom i sada vidim da ovo jednostavno nije bila godina kada mi je fokus trebao biti na trčanju. Da sam se ovako loše pripremila za New York bilo bi mi žao i otići.

Taman kad su propadali svi moji snovi s trčanjem u New Yorku otvorila mi se prilika da otvorim svoju dvoranu za grupni fitness u Našicama – TRIBE. Sav moj fokus s trčanja je prešao na pokretanje vlastitog posla i grupne treninge. Nisam za one floskule ''ne stignem'' trčati, pa ću napisati da sam trčala kada sam stigla. Nije mi ove godine bio prioritet i pokušavala sam se ne gristi previše zbog toga. Koliko sam malo trčala govori  činjenica da sam u ožujku pretrčala 48 km i to na ravno 2 treninga. #NemojPokušavatiKodKuće

Ipak proljeće mi nije moglo proći bez utrka. Trčala sam 10 km na Falkensteiner Run Punat, 15. Osječki Ferivi polumaraton (1:45 h – PB), 10 km na Lidl Cross Hill Run Križ, skoro 19 km na Wings For Life World Run Zadar, 12 km na Papuk Extreme Challenge-u i 1. Vukovar Half Marathon.

S Majom sam počela razmišljati o nekom jesenskom maratonu. Nakon vrlo kratkog premišljanja odlučile smo se za TCS Amsterdam Marathon koji se održao 20.10.2019. Maji je to bio prvi maraton. Valjda sam joj toliko dosađivala sa svojim pričama o maratonima da je jedan dan morala popustiti i prijaviti se hehe. Odmah smo si rezervirale smještaj i avionsku kartu te se u srpnju počele pripremati.

Što god da nam je moglo poći krivo – pošlo je. Šlag na torti je bio da sam ja prvi put u životu morala mirovati zbog bolova u listu. Izgleda da je hrpetina sitnica dovela do ozljede. Nisam redovno trenirala, prebrzo sam dizala dužinu, prebrzo sam uvela 2 intervalna treninga u tjedni program, imala krive tenisice i još sam kasnije saznala da su mi mišići nogu slabi.

Osjetila sam zatezanje u listu na treningu od 30 km, a zaista sam imala lagani tempo. Dok su se mišići ohladili više se nisam mogla osloniti na lijevu nogu od bolova. Napravila sam pauzu od trčanja i treninga par dana, išla na masažu, stavljala hladne obloge, uzela kompresijske navlake za list, radila elektroterapiju, polijepili mi kinesio trake i bol je prošla.

Jedva sam čekala utrku Sunset Run 7/14 u Osijeku. Kraj ljeta, lijepo vrijeme, Kopika, kupanje, čagica, kokteli i provjera forme. Namjera mi je bila trčati utrku od 14 km, istrčala sam ravno 2 km. Ista bol, na istom mjestu se ponovo pojavila. Prvo sam tvrdoglavo htjela trpjeti bol i istrčati barem jedan krug od 7 km, ali me uhvatila panika što ako mi pukne mišić i moram mjesecima pauzirati i odustati od maratona u Amsterdamu. Odlučila sam ipak stati. Jako teško mi je pala ta odluka. Osjećala sam se tako jadno. Prvi put u životu sam odustala od utrke, ali vjerujem da je odluka na kraju bila pametna.

I što sad?! Kraj kolovoza. Dva mjeseca prije maratona, vrijeme kad bih najviše trebala trčati dužine, a ja ne mogu ni potrčati. Koma.

Poslije utrke sam se javila Maji Diklić iz Studia Eccentric, ona mi je ponudila pomoć, a i prije mi je već pomogla s rješavanjem dijastaze ravnog trbušnog mišića. Maja je odradila dijagnostiku, našla slabe mišiće koji mi stvaraju problem i napisala mi je par vježbi koje sam morala raditi svaki dan za domaću zadaću. Naravno tek kada se ozlijediš nađeš vremena da svaki dan 2 puta napraviš svoj trening. Na svu sreću već nakon prvog susreta s Majom bol se smanjila.

Za dva dana ja sam bila ponovo na nogama i istrčala sam polumaraton na GRAWE Noćnom Maratonu. I dalje sam osjetila zatezanje u listu, nisam mogla trčati u tempu koji sam htjela, ali bila sam sretna što je bol puno manja i što ipak barem nekako uspijevam trčati. Nastavila sam raditi svoju domaću zadaću i za tjedan dana sam odradila dužinu od 35 km bez ikakvih problema. Kao da se nikada ništa nije dogodilo. Odahnula sam jer već sam u glavi imala scenarij kako stavljam na prodaju vrlo povoljan paket startninu, smještaj i avionsku kartu za TCS Amsterdam Marathon.

Rujan mi je prošao tako da sam napravila ravno 4 treninga trčanja. I kako da ja sad napišem da sam se pripremala za maraton. Ni ''P'' od priprema. Vjerojatno bi iskusni trkači već davnih dana odustali od ove utrke, ali ja sam odlučila ipak pokušati pa makar i hodala. Prvi put na utrku sam otišla bez apsolutno ikakvih očekivanja. Odlučila sam uživati u Amsterdamu, a maraton kako prođe, prođe.

Tjedan prije maratona sam sudjelovala u utrci GARMIN 10K na Zagrebačkom maratonu u znak potpore Savezu za rijetke bolesti. Dva dana prije utrke se bol u listu odjednom vratila i opet se nisam mogla osloniti na nogu. Prije samog polaska u Zagreb sam ponovo otišla kod Maje u Eccentric i ona me zajedno s Lovreom ''popravila'' u roku sat i pol vremena. Fascinantni su mi rezultati njihovih terapija i toliko toga novoga sam naučila od njih. Najviše od svega uvidjela sam koliko trkačima fali specifičnih vježbi stabilnosti, mobilnosti i snage. Klasične vježbe snage i jakosti poput čučnjeva, iskoraka, plankova, vježbi za trbušnjake i leđnjake jednostavno za trkače nisu dovoljni. Provodim minimalno 10 sati tjedno u dvorani na grupnim treninzima, a skoro svi mišići bitni za trčanje su mi skroz slabi zato je i došlo do disbalansa i ozljede.

U Zagrebu je utrka prošla odlično. Prvih par kilometara sam sramežljivo krenula jer nisam znala koji tempo moj list može podnijeti. Sve je bilo u redu i čak sam uspjela uhvatiti neki svoj brži tempo. Bolovi se nisu vraćali .... jupi.....i pakiranje za Amsterdam je moglo lagano krenuti.

Ovo nije bila godina velikih utrka i novih PB-ova. Iskreno, na trenutke me je bio strah kako će sve to izgledati na maratonu. Mogu li moje noge to preživjeti bez velikih bolova?! Jesam li uopće u glavi spremna?! Je li ta odluka uopće pametna i hoću li se još više ozlijediti?!

Odlučila sam ne odustati. Barem ću pokušati istrčati tu utrku. Nisam htjela ništa forsirati i dogovorila sam se sama sa sobom ako ne budem fizički mogla istrčati 42.2 km da ću stati. Nije mi se činila ni loša ideja da u Amsterdam idem turistički. Budući da sam odlučila maksimalno uživati u utrci i ne gledati na tempo odlučila sam nositi GoPro kameru sa sobom i snimiti zanimljive dijelove utrke, premda ju nikada nisam nosila na trčanju. #NištaNovoNaDanUtrke ;) Tako da ćete i vidjeti kako je sve to izgledalo.

@fitblogerica