I krećemo za Beč na maraton

April 26, 2018
I krećemo za Beč na maraton

Stigao je taj dugo očekivani dan. Dan kad krećem na svoj prvi maraton u Beču.

U petak sam sve obavila, spakirala se, došla u Osijek i sve lijepo pripremila za polazak u rano jutro. Provjerila sam sve bitne stvari koje su mi potrebne za put i utrku i pokušavala izbjeći neki veći stres i nervozu. Brat se lijepo pobrinuo za mene pa mi je na krevet instalirao i novi nadmadrac i jastuk. Kaže seko ti se moraš danas dobro naspavati.

 Ujutro sam se probudila potpuno odmorna. Popila sam kavu i krenula se naći s frendicama koje su me pratile na moj prvi maraton. Kada smo se sve skupile još jednom smo pregledale svoje dokumente. Ja sam pogledala u svoj novčanik, uvjerila se da su osobna i vozačka tu na mjestu. Vidim sve je u redu. Sve je tu. ILI IPAK NIJE.

Povučem osobnu iz novčanika, kad ono osobna uopće nije moja nego od kćerke. Pokušavam se sjetiti gdje bi se moja mogla nalaziti i zaista mi ne pada na pamet u kojem trenutku sam ju izvadila. Zovem mamu da provjeri kod sebe i zovem muža u Našice da pregleda sve moje torbe. Osobne nigdje nema. Nakon 45 min potrage nitko ne može pronaći osobnu. Zovemo policijsku postaju i pitamo službenika koje su mogućnosti da mogu prijeći državnu granicu bez osobne i putovnice. Službenik samo što nas nije prijavio na psihijatriju.

- '' Gospođo ne možete prijeći državnu granicu bez dokumenata.''

- '' Pa dobro, mogu li s nekom potvrdom, s nekim papirom da sam izgubila osobnu, hitno je.''

-'' Gospođo ne, ne možete prijeći državnu granicu s nekim  papirom nego vam treba važeća putna isprava. ''

Ok, valjalo je probati. Ništa, vratila se ja kod mame u Tenju da potražim putovnicu, ali nisam baš ni sigurna imam li ju. Nakan sat i nešto vremena moje osobne i dalje nema. Krećemo lagano za Našice jer osim ako nije negdje izgubljena može biti jedino tamo. Na putu za Našice, zove me muž, uspaničen više nego ja. Pronašao je osobnu u ruksaku kojeg sam nosila na Osječki Ferivi polumaraton. Pri preuzimanju startnog paketa samo sam ju tutnila u ruksak i zaboravila na nju.

Napokon krećemo za Beč.



Put je prošao na svu sreću bez problema. Par puta smo promašili koju ulicu, ali sigurno stigli do apartmana. Ne znam je li od klime ili stresa, ali do Beča je mene uhvatila upala grla i potpuno sam ostala bez glasa. Nisam dala ni to da me obeshrabri. Na svu sreću maraton ne zahtijeva neko pričanje i pjevanje.

Ostavili smo stvari u apartmanu i uputili se prema Messe Wien, gdje se podizao startni paket. To je trenutak kad sam napokon odahnula i počela uživati u svemu tome. Expo je divan. Tisuće trkača preuzimaju svoje pakete, slikaju se, isprobavaju novu opremu, pregledava sve upute, piju pivo i shoppingiraju kod mnogobrojnih prezentera. Obišle smo čitav Expo, slikale se i preuzele moj startni broj. Tu već lagano kreće uzbuđenje. Odlična atmosfera među trkačima, smijeh, zezancija i predviđanje rezultata.

Poslije smo otišle na večeru u obližnji restoran. Na meniju je naravno bila lagana tjestenina. Koliko god kasnije htjela sa svojim curama obići grad, vratila sam se u apartman i pokušala odmoriti. Pregledala sam sve letke iz startnog paketa. Proučila sve informacije. Zakačila sam si broj na majicu i čip na tenisice. Pa to je valjda to. Zavukla sam se u krevet i uživala u druženju i smijehu s frendicama. Imala sam svu moguću podršku od svojih prijateljica koje su u potpunosti cijeli put prilagodile meni. Lijepo je kada imaš divnu ekipu uz sebe i možeš na nekoga računati. U jednom trenutku su me iznenadile s poklonom. Paket proizvoda koji će mi trebati da sutra preživim dan. Magnezij, proteini, banana, elektroliti, ženski časopis za razbibrigu.

Osjećala sam se smireno i sretno. Zaspala sam bez problema i odspavala bez previše buđenja.

 

Dan maratona

Ustala sam se tri sata prije utrke da doručkujem i popijem kavu. Za doručak već stari klasik zobene pahuljice na kokosovom mlijeku, maslac od lješnjaka i banana. Uz to uvijek popijem čistu crnu kavu i lagano krenem pijuckati izotonični napitak. Obukla sam se, pripremila si sve potrebne stvari za maraton i uzbuđenje je moglo početi. Ispisala sam si prolazna vremena za svakih 5 kilometara da istrčim taj maraton barem sekundu ispod 4 sata. Takav je barem bio plan.




Spakirale smo se i lagano krenule prema startu. Imala sam namjeru ići podzemnom do starta, ali kada smo vidjele koliko trkača ide do mosta odlučile smo prošetati. Nismo ni morale gledati kartu koja vodi do starta jer svi ljude su se kretali u samo jednom smjeru. Prelazile smo preko slavnog mosta koji se nalazi na samom startu i već je počeo odjekivati zvuk glazbe i žamor ljudi. Ostavila sam svoje cure da krenu prema centru (gdje su me čekale). Poželjele su mi sreću i ja sam od uzbuđenja lagano krenula trčkarati prema startu.

 

Ajme koliko ljudi. Došlo mi je da vrištim. Bila sam smještena u 3. bloku kojeg sam bez problema pronašla. Jedino mi nije bilo jasno gdje trebam ostaviti torbu sa stvarima. Probijala sam se kroz more ljudi, gledala šatore okolo, vidjela neke crvene kamione skroz iza i bila uvjerena da su to kamioni od Coca-Cole. Jedan trkač me zaustavio i pitao gdje da ostavi stvari. Reko nemam pojma i ja tražim. Na kraju sam vidjela jednom dečku na broju piše Josip, obratila sam se Josipu i pitala ga je l' priča hrvatski i je l' možda zna gdje mogu ostaviti stvari. Josip je potvrdio moje sumnje da se moram probijati kroz gužvu skroz do crvenih kamiona. Ako Josip ovo čita, hvala još jednom!

Za 30 min je trebao biti start, a ja sam se probijala kroz barem 10.000 ljudi da na kraju dođem do kamiona s mojim brojem. Ostavila sam torbu, uzela si 2 gela, vodu, mobitel i slušalice. Sad već me lagano počela hvatati panika jer se moram ponovo probiti do svog bloka. 20 minuta je do starta, počelo mi se piškiti, a ljudi su sve više kao muhe bez glave počeli trčati u svim mogućim smjerovima. U toj gužvi sam uspjela izgubiti one gumene nastavke za slušalice. O neeee!!!! Nemoj samo da moram trčati 4 sata bez glazbe koja mi spašava glavu u teškim trenucima. Ništa, okrenula sam se i pokušala se vratiti istim putem da pronađem dva malena gumena kružića. Za neko divno čudo uspjela sam. Skroz sam se smirila i lagano počela hodati do svog bloka. Na WC sam skužila da ne stignem jer su preveliki redovi tako da sam odlučila istrpjeti dok ne naletim na Toi Toi uz stazu.

U 9 sati su prve ekipe krenule. Moj blok je startao 15 minuta kasnije. Sad već nisam mogla dočekati da nas puste jer je uzbuđenje sve više raslo. Gledala sam blok pored nas kako kreće i elitne trkače na velikom video screenu. Počela sam cupkati u mjestu. Noge više nisu mogle mirovati i nestrpljivo su čekale znak starta. Odjednom krećemo. Start uvijek isti. Paziš na kamikaze. Paziš da te netko ne sruši, paziš da se ne spotakneš, paziš da ti nikoga ne srušiš. Prvih 5 kilometara mi se zaista bilo teško koncentrirati se na tempo jer konstantno mi je netko uletavao ispred.

Od početka sam znala da će bi biti teško održavati zadani tempo jer je toliko prljilo sunce da sam ja do 5. kilometra, kad je bila prva okrjepa, već debelo dehidrirala.

Moram priznati da trčati prvi maraton je neizmjerno teško što se tiče određivanja tempa kojim možeš trčati. Kako da znam koji tempo odabrati kada nikada nisam prešla više od 34 kilometara. Još pogotovo je teško kada imaš glavni dio priprema na zimu, a onda te dočeka maraton na 27°C. Osjećala sam se kao Hugo. Odaberi jedan broj. Sigurno ćeš pogriješiti.

Već na nekom 8. kilometru su ljudi lagano počeli hodati. Par puta se čula hitna jer je netko pao. Unaprijed su me upozorili da ću se svega nagledati tako da ne paničarim. Moram priznati da mi je već na 10. km postalo teže držati tempo i preživljavati od okrijepe do okrijepe. Stalno sam pogledavala sat i silovito se držala zadanog tempa. Počela sam preispitivati jesam li ga dobro postavila ili sam se u potpunosti precijenila. Iskreno nisam mislila da će baš toliko sunca biti bez ijednog oblačka i daška vjetra. Do 16. kilometra sam već toliko ljudi vidjela da je palo u nesvijest i toliko puta je već hitna dolazila da sam sve češće počela sat prebacivati na otkucaje srca. Samo da se uvjerim da je sve ok.

Oko 20. kilometra se polako odvajaju polumaratonci od maratonaca. Toliko sam bila sretna zbog njih ....joj i ja bi da dođe kraj samo da mogu leć u neku hladovinu i zalit se vodom. Tek sam na pola. Tempo je počeo opadati jer sve mi je bila manja vjerojatnost da ću uspjeti izdržati zadani tempo. Otkucaji srca na tempu 5:35 min/, koji mi je inače tempo laganog trening,a su mi već odlazili u Zonu 5. Zonu maksimalnog otkucaja srca. Rekla sam sebi ovo neće biti dobro. Tu sam srela kolegu iz Osijeka, prokomentirali smo kako je užasno sunce i kako ljudi sam padaju ko kruške. Pitao me za tempo, ali tu ga više nisam pratila. Garmin sam prebacila na otkucaje i čekala da mi opadnu na 4. zonu.


Jako puno je tu bilo vaganja. Nikada nisi prešao toliko kilometara. Nisi odradio niti jedan trening na toj temperaturi i nisam znala što mogu očekivati od svog tijela. Kako znati koji tempo možeš držati do kraja?! Malo je reći da sam oko 25. kilometra bila skroz razočarana jer više nije bilo šanse da se vratim na zadani tempo. Prokukala sam par kilometara i odlučila da se prestanem žaliti i uživam u utrci. Iskorištavala sam maksimalno svaku okrjepnu stanicu. Gledala ljude oko sebe i zaključila da nas stvarno svakakvih trkača ima. Počela sam zapažati predivne građevine Beča i tako ubijala vrijeme. Bilo je par cheering pointa koji su bili genijalni zaista te dignu iz mrtvih i dobiješ volju da nastaviš.

Što smo dalje išli, sve više ljudi oko mene je počelo hodati. I lagano je počela prva prava kriza.

.....