Iločki polumaraton i Osječki Ferivi polumaraton

Napokon je sezona utrka krenula. Dugo smo čekali da testiramo svoju formu i prestanemo to raditi na virtualnim izazovima. Nažalost već nam je stigao 6. mjesec tako da su proljetne utrke postale ljetne. Odmah sam otpisala mogućnost da rušim neki svoj osobni rekord, a iskreno nije baš da sam se i pripremala. Bilo mi je super dok je trajao lockdown trčala sam svaki dan. Sad kada su fitnessi dobili dopuštenje za rad u dvorani sam po cijele dane i trčim samo vikendom.

Prije 2 tjedna sam išla na Iločki polumaraton, a jučer sam istrčala Osječki Ferivi polumaraton. Još uvijek se ne mogu odlučiti koja mi je utrka bila teža. Izgleda da sam se u potpunosti odviknula od treninga na suncu jer mi trčanje na suncu izrazito loše ide.

Prije nego samo dobila u Našicama društvo za trčanje većinu dužinskih treninga sam odrađivala u Osijeku na Promenadi ili na cesti prema Kopačkom ritu. Naviknula sam se na sunce i asfalt jer nemaš gdje uhvatiti hlad. Bolje su mi i ležale cestovne utrke i imala sam osjećaj da čim stanem na makadam da se spotičem na svaku grančicu i kamenčić. Najveće ''brdo'' na kojem sam trenirala je bio Pješački most hehe i umirala sam na svakom brežuljku na utrkama.

Sad je sve drugačije. Treniram uvijek u šumi, među drvećem i u debeloj hladovini. Većinom na dužinskim treninzima imam društvo s kojim istražujem puteljke kroz šumu oko Našica ili se provozamo do Gazija pa trčimo po Krndiji. Naviknula sam se i na nešto veća brda i noge mi više ne otkazuju nakon par sto metara uzbrdice.

Da me netko prije godinu dana pitao cesta ili šuma rekla bih cesta jer sam se na asfaltu osjećala sigurnije što se tiče trčanja i naravno bila sam brža. Danas bih rekla šuma. Obožavam trčati u prirodi, mir, tišina, ptičice, srne, vjeverice, svjež zrak, voda iz izvora, hladovina, predivni pogledi s brda i brežuljaka. Ne znam kad sam zadnji put trčala sa slušalicama. Totalno se sve promijenilo. Zato sad umirem na suncu.

Bilo mi je super poslije Iločkog polumaratona komentirati s Osječanima utrku pa pored toliko sunca ti kažu kako su ih brda ubila, a ja onak brda..... bilo je brda?!  Jesi ti vidio sunce? Brda jedva da sam i opazila. Zasjenilo ih sunce haha.

Naravno i dalje ti je teže trčati na brežuljcima, ali koliko se Iloka sjećam primijetila sam dvije veće uzbrdice. Ništa strašno. Utrka ima povećanje elevacije 255 m, max nadmorska visina je bila 230 m, dok recimo u Gazijama sam odradila trening s povećanjem elevacije 430 m i max nadmorskom visinom 610 m.  Trčala sam otprilike istim tempom u oba slučaja, ali u Iloku mi je srce podivljalo. Prosjek pulsa mi je bio 172, stalno sam bila u 5 zoni. U Gazijama u debeloj hladovini sam taj trening odradila bez većih problema. Prosjek pulsa mi je bio 155 i veći dio treninga je odrađen u 3. zoni.

Utrka, Iločki polumaraton, usprkos mojoj lošoj kondiciji za trčanje po suncu je bila predivna. Nova ruta je puno atraktivnija jer vodi do Principovca. Pogled iz vinograda je fantazija. Vrijedi svake prolivene kapljice znoja. Koliko god mi je bilo teško sam stalno vikala kako je sve predivno. U par navrata sam stala okrenula se i uživala na trenutak u pogledu. Organizacija je po meni bila odlična. Super startni paket, lijepe unikatne medalje, okrjepa, ručak, gostoljubivi ljudi i veseli volonteri J. Malo više treninga na suncu za mene i utrka bi bila prava uživancija. Gledajući s pozitivne strane uspjela sam se baš lijepo prošetati i napričati s ostalim trkačima koje dugo nisam vidjela kada nije bilo proljetnih utrka.

Drago mi je što su organizatori privukli toliko gostiju u maleni gradić poput Iloka. Baš prava utrka za turistički obilazak istočnog dijela Hrvatske s cijelom obitelji.

Isti scenarij sa suncem se odigrao i u Osijeku na Osječkom Ferivi polumaratonu. Mislila sam da sunce ne može nadmašiti Ilok, ali eto izgleda da može. :D Opet otkucaji srca skočili na 185 otk./min, konstantno sam trčala u 5. zoni i to na tempu 6 min/km. U par navrata su mi otkucaji odlazili na 192 otk./min što mislim da mi je maksimum tak da bih u tim trenucima stala i hodala dok se malo ne spuste. Tješila me jedino činjenica da je većina trkača pored mene bila u istom stanju. Ja sam se samo nadala da neću pasti u nesvijest.

Trasa Osječkog Ferivi polumaratona mi je vrh. Toliko divnih stvari Osijek ima za pokazati. Jedan od najdražih prizora su mi bili ulazak u Tvrđu uz glazbenu pratnju, trčanje novim trgom i kroz Rektorat. Na Kopici je isto bilo odlično pogotovo hlađenje šmrkom od strane vatrogasaca. Razmišljala sam o tome da se zaletim na pješčanu plažu i bacim u Dravu jer ionako nisam vijala neki rezultat, ali jedan trkač ispred mene se pametno sjetio da upali tuševe na Kopici pa smo trčali kroz njih hehe.

Najteže mi je bilo od 18. do 20. km imala sam osjećaj da tih 2 km traju vječnost. Malo hodanja pa malo trčanja. Konstantno sam se mimoilazila s istim trkačima. Svi smo malo hodali pa malo trčali. Bodrili jedni druge i stvarno pazili jedni na druge. Čim staneš svi te pitaju jesi ok jel ti treba pomoć. Sve to ti daje neki osjećaj sigurnosti. Znaš da i ako se srušiš tu je netko tko će ti zaustaviti Garmin :P. Svi smo u tome bili zajedno.

Zadnji kilometar sam dala svoj zadnji atom snage. Na svu sreću na Promenadi na terasama kafića je bilo toliko navijača. Svi su pljeskali, vikali i bodrili svakog trkača koji je prolazio. Baš je bio odličan feeling.

 Na kraju  sam utrku istrčala nešto brže nego u Iloku 2:11 h vs. 2:14, ali i dalje sporo. Koliko god se jučer činilo teško, ponovila bih obje utrke. Treba samo malo više pripreme na treninzima sa sličnim uvjetima kakvi su bili na utrkama.

Veselim se sada prvom noćnom polumaratonu u Osijeku na utrci Sunset Run koja će se održati krajem kolovoza. Baš me zanima kako će sve to izgledati u večernjim satima.