TCS Amsterdam Marathon 2019.

Mislim da se nikada nisam spremila s manje stresa i manje stvari nego za Amsterdam. Išla sam zajedno s Majom koja je prvi put trčala maraton i Natašom koja se odlučila za polumaraton. Let nam je bio iz Budimpešte u četvrtak 17.10. poslijepodne tako da smo do samog maratona imale dovoljno vremena za turistički posjet Amsterdamu. Amsterdam je predivan. Grad u kojemu se definitivno mogu zamisliti da živim. Ima toooliko biciklista. Ne, ne možeš si to zamisliti. Znaš da je po tome Amsterdam i poznat, ali dok to ne vidiš uživo ne možeš si pojmiti koja je to količina bicikala i koliko je velika vjerojatno da ćeš se sudariti s jednim. Sve je puno zelenila, drveća, cvijeća, biljaka, grmova i vjerujem da je Amsterdam divan na proljeće.

U četvrtak kada smo se smjestili u naš hotel Abba smo otišle prošetati do centra. Sve je vrvjelo ljudi u kafićima, slastičarnama, malim restoranima, trgovinama i vrlo neuobičajenim prodavaonicama hrane u kojima svira DJ pa svi na blagajnama plešu. Potpuno novi doživljaj nabavke hrane. Nismo se dugo zadržavale jer smo idući dan namjeravale odmah otići po naše startne pakete.

TIP no. 1 – u nekim trgovinama (supermarketima) Visa i American kartice ne primaju tako da računaš da ti treba ili Maestro ili gotovina.

TIP no. 2 – U Amsterdamu su sve kuće, hoteli, stanovi... uski i visoki što znači da ima jako puno uskih, malih stepenica. Provjeri imaš li lift u smještaju jer nas 3 smo na jedvite jade uspjele odnijeti veliki kofer do naše sobe na 3. katu bez lifta.

U petak smo se uputile prema Olimpijskom stadionu, gdje se nalazi start utrke, a vrlo blizu se preuzimaju i startni brojevi.

TIP no. 3 – ponesi kišobran čak i ako nema oblaka

Vrijeme je bilo jako promjenjivo. Dok smo u Našicama uživali još u suncu i kratkim rukavima u Amsterdamu smo već bili u zimskim jaknama. Dostao je puhao vjetar tako da lijepo pokisneš sa svih strana, ali na svu sreću i ta kiša brzo prođe pa ti odjednom kišobran ne treba i zasjaji opet sunce.

Kada smo preuzimale svoje startne pakete smo doživjeli malo razočaranje jer za 80 eura dobiješ samo majicu i startni broj, a za 32 eura koliko košta polumaraton dobiješ samo broj, majica se posebno plaća. Ako usporedim to s cijenom maratona u Ljubljani, Beču i Berlinu nisu se baš iskazali. Druga stvar, ne dobiješ ništa u čemu bi mogao ostaviti svoje stvari za dan utrke. Nisam nosila posebno ruksak jer i ovako smo bili napeti s kilažom kofera koji je išao u avion i onda sam svakako morala ići u kupovinu torbe da imam u čemu ostaviti stvari.

Expo je bio ok, ništa spektakularno. Valjda me Berlin razmazio jer sad tek vidim da je on svemir za sebe i što se tiče organizacije same utrke, doživljaja i brige o trkaču.

Ono po čemu je Amsterdam Marathon organizacijski skroz fulao je prijevoz do starta utrke. Apsolutno nigdje nismo mogle saznati koji autobusi, vlakovi i tramvaji neće biti otkazani na dan utrke. Uber nismo uspjeli naći koji vozi tako rano, a taxi od 50 i više eura nam je bio preskupa opcija. Na službenoj stranici smo uspjeli naći 2 autobusa koja su trebala voziti u smjeru Olimpijskog stadiona. Naglašavam TREBALA.

Pokušale smo se štedjeti što se tiče hodanja prije maratona i isprobavanja divnih vafli, ali nekako nam nije baš uspijevalo. Amsterdam je stvoren za uživanje. Posjetile smo Heineken Experience pivovaru i svakako ju preporučujem za obilazak. U cijeni ulaznica ti je uključena konzumacija piva, a na kraju obilaska te čeka klub s DJ-em i zanimljivim igrama za posjetitelje. U isto vrijeme kada se održavao maraton, održavao se i najveći club festival u svijetu. Iskreno uz toliko odličnih mjesta za izaći, festivala, coffeeshopova i ostalog što Amsterdam nudi ne znam kako neki ljudi se uspiju i pojaviti na maratonu.

Večer prije maratona smo si pripremile hranu koju ćemo doručkovati, pripremile odjeću i tenisice za sami maraton i spakirale stvari za presvući. Kupile smo autobusne karte za ujutro, pronašli smo stanicu gdje trebamo čekati autobus i nismo imali puno hodanja do nje. Ujutro je sve išlo po planu. Spremile smo se i krenule prema stanici i stigle tamo 10 min prije nego je autobus trebao doći. Na stanici je semafor odbrojavao koliko još minuta čekamo do idućeg autobusa. Odjednom je jedan autobus nestao sa semafora pa zatim i drugi. Jednostavno se nisu pojavili. Gledala sam koliko nam treba pješke do starta, ali 45 min hodanja nam je bilo predugo. Na svu sreću sreli smo dvojicu trkača koje je dočekala ista sudbina kao i nas pa smo zajedno uzeli taksi. Ali tu avantura s prijevozom ne staje. Dva sata prije starta utrke su već sve ulice bile zatvorene. Policija ni redari nisu čak ni taxi s trkačima puštali da dođemo nekako do starta. Vozač je prošao 4, 5 različitih ruta i nije nas imao gdje bliže ostaviti..... na kraju smo na jednoj ruti molili policajce i volontere da nas samo pusti da priđemo bliže stadionu i napokon smo uspjeli. Iskustvo koje smo platiti 40 eura + 16 eura propalih autobusnih karata. Organizacija prijevoza je bila totalni promašaj i na tome bi definitivno trebali poraditi.

TIP no 4. Uvijek, uvijek nosi barem 50 eura sa sobom nikada ne znaš kada će ti trebati

Dva sata prije utrke na Olimpijskom stadionu, a nigdje nikoga. Otišli smo u dvoranu da se ne smrznemo vani. U dvorani su se tek otvarala vrata za preuzimanje startnih paketa. Za razliku od ostalih većih maratona U Amsterdamu možete doći s koferom na dan utrke ostaviti kofer u garderobi, preuzeti startni paket i trčati. Kako se utrka približavala sve više ljudi je dolazilo.

Sat prije utrke smo krenule prema stadionu i srele drage ljude iz Slavonskog Broda. Njih je bilo oko 60 na utrci što mi je fenomenalno i bravo za njih.

Ulazak na Olimpijski stadion je fantazija. Navijači na tribinama, glasna glazba, reflektori ... baš se osjećaš bitno. Nismo znale hoće nas uhvatiti kiša jer je bilo oblačno pa sam si nosila i šuškavac, ali na kraju je služio samo da se ne smrznem na startu i cilju.

Start kao svaki start. Uzbuđenje se gomila, postaneš nestrpljiv, piški ti se svake minute i ne možeš dočekati da kreneš. To je to. Trenutak koji čekaš barem 4 mjeseca priprema. Toliko sam ga čekala i mislila da imam pregršt vremena i tup na startnoj sam liniji. Start s Olimpijskog stadiona je pun pogodak organizatora jer baš daje neki osjećaj važnosti. Tribine sa strane starta su skroz bile pune i imaš lijep pogled na navijače i veliku podršku. Na izlasku sa stadiona te opet čekaju navijači, glazba i zastave svih zemalja, naravno, i hrvatska.

Prvih par kilometara sam pokušavala izvući se iz gužve i pronaći svoj neki tempo. Nisam imala pojam koji bih tempo i mogla držati jer strah od ozljede i bolova u nogama je još uvijek bio tu. Trčala sam zajedno s Majom i držale smo tempo oko 5:20 – 5:25 min/km. Do cca 14. km se trči kroz grad i duž cijele staze se nalaze navijači, manje ih je nego u Berlinu, ali  sasvim dovoljno da naprave super ugođaj na utrci. Ruta prolazi kroz prolaz zgrade Državnog muzeja u Amsterdamu (Rijksmuseum), gdje se okupilo baš puno navijača i meni je jedan od highlighta utrke. Inače tamo možete vidjeti eksponate Rembrandta i Van Gogha ako vas to zanima.

Maja je očito mogla držati i brži tempo i nagovarala sam ju da me ostavi. Nije htjela, ali utrka nas je onda sama rastavila na okrjepi na 16. km. Nismo se više mogle naći. Par puta sam stala da vidim da me slučajno ne čeka, ali pretpostavljala sam da je ispred mene.

Tu sam se sjetila onda da nisam ponijela slušalice i da je ovo prva dugačka utrka bez njih. Ostale smo ja i moje misli narednih 26 km. Juhu. Taj dio utrke se odvija uz rijeku Amstel, tamo nije baš bilo navijača niti prolaznika, ali na par mjesta su bili DJ-i s odličnom glazbom i davali su vjetar u leđa trkačima. Jedna od boljih stvari na tom maratonu su mi bili bendovi i DJ-i jer se nalaze na skoro svakom kilometru. Malo ti ubiju monotoniju za vrijeme utrke.

Vrijeme do dužine polumaratona mi je zaista proletjelo. A onda je vrijeme stalo. Od tog 21. km do 30. sam imala osjećaj da trčim u mjestu ili na traci u slow motionu. Nikad proći.  Usporila sam svoj tempo možda za 5 sec jer mi je više odgovarao, a i nešto su me počela koljena zezati. Uzela sam si nove kompresijske čarape i imala sam osjećaj da moj bolni list je super, ali da mi je sav pritisak otišao na koljena i kvadricepse. Pokušavala sam baš uživati u utrci i razgledati grad. Lako sam se mogla prepustiti osjećaju da mi je teško, da me bole noge i koljena, ali pokušala sam nekako biti zahvalna što sam tu i radovati se svakom pretrčanom kilometru. Razmišljala sam o tome kako bi neki ljudi bili zaista sretni da su na mom mjestu i tako jednostavno prihvatiti nelagodu i umor.

Prošao je nekako i taj 35. km i to je meni već sami kraj kad nema posustajanja. Samo vrtim film kako je to to, završnica, nema više stajanja, nema više pomisli da bih mogla malo stati...... i onda se dogodi nešto što mi se do sada nikada nije dogodilo. GRČEVI u kvadricepsima. Baš sam se pitala koliko to mora boljeti da sad na kraju utrke moraš stati, pa eto dobila sam i odgovor - neizdrživo. Prije sam mislila da možeš tu bol pretrpjeti, malo stisnuti zube i nastaviti trčati. Sad znam da se ne može.

Prvo su mi mišići počeli titrati i trzati pobudio se ponovo moj strah da mi ne pukne mišić od prevelikog napora i dovoljne nepripremljenosti, a onda su grčevi toliko postali jaki da više nisam mogla stajati na nogama. Povukla sam se sa strane i stala. Ostala sam u šoku jer mi se ovo dogodilo prvi put u životu. Grčevi su nakon nekog vremena prestali i ja sam laganim temom nastavila trčati. Sve je bilo ok. Ponovo bih počela držati tempo oko 5:25 min/km i grčevi bi ponovo krenuli. Stanem, čekam da prođe. Odlučim trčati skroz lagano samo da završim utrku jer imam još samo 5 km ispred sebe. Ponovo počnu grčevi. Počela sam se histerično smijati jer nisam mogla vjerovati da mi mišići ne daju da krenem. I tako sam ja do 41. km malo trčala i malo hodala. Čak mi nije bio ni toliko loš tempo s obzirom na hodanje i stajanje. Na 41. km su grčevi skroz prestali i mogla sam normalno nastaviti prema Olimpijskom stadionu.

Opet fantastičan osjećaj ulaska na atletsku stazu i trčanje prema cilju uz glazbu i voditelja koji izgovara tvoje ime i državu iz koje dolaziš. I onda onaj fenomenalan osjećaj poslije maratona kad službeno možeš stati i izvaliti se na pod. Malo je takvih veličanstvenih trenutaka u životu kao što je taj. Haha. Ekipa hitne medicinske pomoći je došla do mene i pitala jesam dobro...mora da sam  im odlično izgledala. Nasmiješila sam se i rekla da je sve u redu sad kad mogu sjesti. Uzela sam si trenutak da dođem sebi pa sam otišla do kraja staze da uzmem medalju i nađem Maju. Maja je razvalila svoj prvi maraton i istrčala ga desetak minuta prije mene. Ja imam svoj novi PB u maratonu  3:56 h što bi značilo da sam u godinu dana uspjela skinuti samo 1 min, al s obzirom na to da sam pripreme odradila kako ne treba sretna sam što sam ga uopće pretrčala. Poslije utrke smo se popele na tribine, navijale i čekale Natašu da završi s polumaratonom. Ako netko razmišlja o polumaratonu u Amsterdamu imajte na umu da je gužva i da su dijelovi ulica jako uski pa nakon svakih par kilometara moraš hodati i čekati da svi uspiju proći.

Budući da smo imale let tek u utorak u nedjelju nakon maratona smo se zaista uspjele odmoriti. U ponedjeljak nas je čekao još jedan maraton, ali ovaj put u shoppingu. Put kući je prošao bez ikakvih problema. Opet čim smo sletjele u Budimpeštu smo skinule zimske jakne i vratile se u kratke rukave.

Zaista mislim da me je utrka u Berlinu razmazila pa sam od Amsterdama što se tiče organizacije očekivala više. Amsterdam je predivan grad koji bih svakako preporučila za putovanje. Maraton ima svoje odlične strane, staza je ravna, atmosfera je odlična, ima navijača uz stazu, bendovi ili DJ-i su na svakom kilometru, start/cilj na Olimpijskom stadionu je pun pogodak, ali da ima još mjesta za napredak u organizaciji i popuni startnog paketa definitivno ima!