Ljubljanski maraton 2018

Ljubljanski maraton 2018
November 13, 2018
Ljubljanski maraton 2018

Ljubljanski maraton mi je utrka na kojoj se osjećam kao kod kuće. Preko 1.500 Hrvata trči pa statistički moraš sresti puno poznatih ljudi. Tako je bilo i ove godine.

Prošle godine mi je to bio prvi veći polumaraton, a ove sam se odlučila za maraton. Nisam znala kako će to izgledati 6 tjedana poslije maratona u Berlinu, ali odlučila sam pokušati. Mislim da u Ljubljani čak imaš i opciju skratiti si maraton na polumaraton pa da ti priznaju vrijeme, ali znala sam da teško da ću odustati od pune dužine ako sam se već odlučila za nju.

Nisam baš neki iskusni maratonac i ne znam koliko je realno bilo postavljati si neki cilj, ali toliko sam željela taj maraton ispod 4 sata da sam ušla u taj rizik da odmah na početku uhvatim jači tempo i samo ga održavam.  Pripremala se nisam ništa posebno jer ipak je premalo vremena. Nakon Berlina mi je trebao odmor, a opet nisam mogla skroz odmarati zbog Ljubljane, tako da sam smanjila broj treninga na 1-2 x tjedno i 1 trening dužine vikendom i to u društvu. Maksimalno sam pretrčala 24 km i to jedva. Baš su mi noge tražile odmor.

Širokih ruku sam dočekala jesen, napokon je malo zahladilo i toliko je lakše sada trčati. Napokon ne dišem na škrge i ne moram svaka 3 km stajati po bočicu vode. Nadam se da će nam se ova topla jesen što duže zadržati.

U Ljubljanu smo krenuli dan ranije da pokupimo startne pakete na vrijeme. Muž me je i ovaj put pratio u Ljubljanu i išli smo s prijateljima na put. Prvi šok sam doživjela na preuzimanju startnih paketa. Dala sam svoju osobnu iskaznicu, a žena mi je rekla da ne postoji osoba prijavljena na to ime. Whaaaat? Na svu sreću mozak mi je brzo radio pa sam pitala je li postoji to ime samo s djevojačkim prezimenom. Bingo. Prijavili su me na djevojačko prezime. Ako ništa drugo bar će tata biti ponosan što imam pretrčan maraton na njegovo prezime. Haha.

Nismo se dugo zadržavali na Expo-u jer nije ni približne veličine kao onaj u Beču, a još manje od onoga u Berlinu. U biti čak mi se čini da je bilo manje i gužve i štandova nego prošle godine. Otišli smo do grada prošetati i ručati. Ljubljana je meni inače divna. Zaista se ima što vidjeti. Kao i prošle godine sve vrvi ljudima s torbama od maratona. Kao da trkači preuzmu grad. Predivno su uredili svoj Ljubljanski stari grad, odnosno tvrđavu na koju se može popeti uspinjačom, a za avanturiste ima i stepenice (savršen trening se može napraviti). To svakako morate posjetiti jer pogled je veličanstven s vrha.

Nismo se dugo zadržavali u centru jer smo trebali doći i do svog apartmana. Raspakirala sam se i legla malo na krevet i uspjela zaspati tako da nigdje na kraju nisam ni išla. Propustila sam pasta party i ove godine, ali čula sam da je bilo odlično. Pripremila sam si sve za maraton. Zakačila broj na majicu, stavila u torbu stvari za presvući, priredila si doručak za ujutro i po 1001. put provjerila vremensku prognozu.

Najavljivali su puno kiše za dan maratona, ali kao vječiti optimist vjerovala sam da će nas oblaci zaobići. Mislila sam da će biti kao i za Grawe. Najavljivali su opći potop, a na kraju za vrijeme polumaratona nije bilo kapi kiše.  Naravno bila sam u krivu. Dobro pa sam si pripremila jednokratne kabanice jer su me spasile. Večer sam provela proučavajući stazu maratona i pokušavajući pripremiti glavu i za opciju da bude kiše. Moram priznati da je lakše kada ideš drugi put na poznatu utrku jer sve već znaš unaprijed. Kako doći do starta, gdje ostaviti stvari, što možeš očekivati na okrijepi, gdje se ulazi u svoj blok i sl. Još se taman poklopilo i da nam se sat mijenjao taj vikend tako da smo imali 1 sat više za spavanje.

Probudila sam se oko 6 sati, napravila si kavu i pogledala kroz prozor. Bilo je suho, ali u daljini su se vidjeli tamno sivi oblaci. Odlučila sam da ću trčati u kratkim hlačicama. Nije bilo hladno, a i ako padne kiša bolje da nisam u mokrim tajicama. Gore sam obukla majicu kratkih rukava i preko šuškavac za svaki slučaj. Doručkovala sam zobene pahuljice u napitku od badema s jagodama, bananama i orašastim plodovima. Dan prije dok smo šetali centrom prošli smo pored tržnice na kojima sam ugledala predivne domaće jagodne i morala sam ih uzeti. Zobene si većinom nosim od kuće. U plastičnu vrećicu sa zipom pomiješam neke sjemenke, pahuljice, kakao ili cimet i orašaste plodove. Ponesem si i bananu i mali tetrapak nekog biljnog napitka na slamku. To mi se pokazalo kao najbolje rješenje kad putujem na utrku jer ne zauzima mi puno mjesta u koferu, a opet ne moram nigdje trčati u trgovinu tražiti namirnice za doručak i bacati većinu pakiranja jer mi se ostatci ne vraćaju kući.

Ove godine smo dobili jako cool ruksake od maratona koji idu s našim stvarima u garderobu mislim da će mi biti od koristi i za izlete jer izgledaju kao oni za planinarenje i imaju lijepo ojastučene (nisam znala ni da postoji ova riječ dok nisam počela raditi s tenisicama :D) naramenice. Strpala sam u njega stvari za presvući i još jedan šuškavac za svaki slučaj. Krenuli smo.

Na putu do starta nas već uhvatila kiša tako da sam navukla kabanicu. Dok smo došli do šatora gdje se ostavljaju stvari toliko je kiša pljuštala da niti kišobran niti kabanica nije pomagala da ostanemo skroz suhi. Sakrili smo se pod šator i nadali se da će proći....uzalud. Uzela sam najbitnije stvari iz ruksaka i ostavila ga u garderobi. Ostavila sam si vodu, magnezij, 2 gela, mobitel, šiltericu i slušalice. Na svu sreću imam vodootporne bluetooth slušalice tako da se nisam morala odreći glazbe niti se zezati sa žicama dok trčim.

Pod šatorom smo čekali zadnji tren da uđemo u svoj blok. Obukla sam šuškavac, popila magnezij i zadnji gutljaj vode, mobitel stavila u torbicu i podvukla pod šuškavac, potrpala gelove u džep, stavila slušalice oko vrata i navukla jednokratnu kabanicu. Krećemo.

Noge i tenisice su mi bile mokre prije nego smo i krenuli. Ušla sam u 3. blok i nestrpljivo čekala da krenemo i da ja skinem kabanicu. Atmosfera je bila odlična, trkači sretni i činilo mi se kao da se ja jedina borim s tom kišom. Da se razumijem ne smeta mi trčanje po kiši, ali ovo je baš pljuštalo i onda mi pokvari taj sami start. Htjela sam se prošunjati po cijelom tom startnom prostoru, a umjesto toga smo sjedili pod šatorom.

Kada je moj blok krenuo kao da je sunce provirilo i kiša je prestala. Bacila sam kabanicu sa strane i krenula trčati. Nisam se uspjela naći s ekipom trkača s kojom sam se dogovorila da ćemo zajedno pokušati trčati ispod 4 sata. Ostala sam sama tak da sam ja sebi odmah uključila glazbu. Za razliku od prošle godine nije bila tolika gužva. Valjda sam bila u dobrom bloku pa nije bilo previše obilaženja. Bila sam baš sretna što ne moram na nikoga oko sebe paziti. I napokon utrka koja nije po suncu.

Prvu stanicu s vodom na 5. km nisam čak ni iskoristila reko neću bez veze trošiti vrijeme na okrjepu kada nisam žedna. Uhvatila sam možda malo rizičan tempo za sebe, pokušavala sam ga držati oko 5:35 min/km. Nikada nisam još tako brzo krenula, ali osjećala sam se odlično. Nakon prvih par km sam skinula i šuškavac jer mi je postalo vruće. Onda sam se patila sa zavezanim šuškavcem oko struka i udaranjem gelova koji su bili u džepu po nogama. Užasno me to živciralo i pokušavala sam ga skidati pa okretati na drugu stranu, pa zakopčan, pa ne ide, pa otkopčaj..........aaaaa...... al uspjela sam na kraju naći dobitnu kombinaciju zarolala sam krajeve i ugurala ih pod torbicu u kojoj mi je stajao mobitel.

Mobitel mi je zazvonio. Prijatelj s kojim sam se dogovorila da ćemo zajedno trčati me nazvao da provjeri gdje sam. Bio je kojih 800 m već ispred mene pa smo se dogovorili da ćemo se već negdje sresti. Prolazili smo dobro poznatim ulicama od prošle godine. Sjetila sam se koliko sam se prije godinu dana patila da istrčim polumaraton, a pogle me sad. Maratonka :)

Prvih 10 kilometara mi je toliko brzo proletjelo da sam ih jedva osjetila. Doimalo se kao 5 minuta. Baš me to iznenadilo jer mi obično treba vremena da se ufuram u utrku i da se onako opustim. Bila sam zadovoljna s tempom i odlučila sam iskoristiti okrjepu. Uzela sam vodu, komadić banane i nastavila trčati. Pokušavala sam se ne zadržavati previše jer svaka sekunda mi je bila dragocjena da ostvarim taj cilj maratona ispod 4 sata.

Na 10. kilometru je počeo prvi pljusak. Opet borba s otpetljavanjem šuškavca i oblačenje. Tad mi još toliko nije smetala kiša. Uz trasu je bilo toliko navijača da ja nisam mogla vjerovati. Nisam mogla vjerovati da će toliko ljudi biti vani na ulicama po tom vremenu. Pogotovo su me oduševila mala djeca koja su pod kabanicama i s gumenim čizmicama i dalje veselo skakala i pružala ruke navijačima. Trudila sam se svima pružiti ruku koji su bili pored mene. Mislim da dobru utrku čine i dobri navijači i po tome je Ljubljana posebna i na to bi se bilo koji grad u Hrvatskoj mogao uvelike ugledati. Kod nas zaista bude otužna scena uz stazu, ali nadam se da će se i to s vremenom promijeniti.

Slušala sam glazbu cijelim maratonom i bila nekako u svom svijetu. Nisam se previše obazirala na ljude oko sebe jer jedino na taj način sam uspijevala smetnuti s uma činjenicu da sam skroz mokra. U tenisicama sam imala lokvice vode i koža mi se smežurala kao kad se previše zadržiš u bazenu. Pokušavala sam iskoristiti hladnije vrijeme neg na prošla 2 maratona i manje se zadržavati na okrjepnim stanicama. U Beču i Berlinu sam stajala na svakih 2.5 km da popijem vode jer te sunce skroz izmori i budeš dehidriran zbog visoke temperature. Ovdje sam prvo zaustavljanje imala tek na 10. km pa otprilike svakih 5. km. Nosila sam 2 gela u džepu. Nemam neko određeno vrijeme kad ih uzimam nego sve prema osjećaju na utrci. Prvi sam uzela na 15. km jer sam osjetila da me hvata umor. Gel ne samo da me fizički digne malo, ali vjerujem i psihički jer očekujem da ću poslije imati više energije.

Oko 20. km sam srela Osječane koji su me malo vratili u život jer mi je tempo počeo opadati pa sam za njima kaskala i pokušavala srediti si glavu dok kriza ne prođe. Došao je trenutak kada su se polumaratonci odvajali od nas i sretno završavali utrku. Što je meni ovo trebalo? Mogla sam lijepo uživati na polumaratonu i sad bi sve ovo bilo gotovo? Motalo mi se to po glavi, ali sam znala da iskreno ne mislim tako. Ne bi to bio toliki izazov i kada pripremim glavu za maraton mislim da jedino da ne mogu stajati na nogama bih ga skratila na polumaraton.

Skrenuli smo desno za našu rutu maratona i slika trkača je postala otužna. Odjednom od one gužve dok smo svi bili zajedno smo došli do trč trč pa čovjek. Više nije bilo toliko ljudi uz mene, opet sam ostala sama i navijači su se osuli. Iskreno da me pitate što se događalo od 22. do 30. km ne bih znala odgovoriti. Ne sjećam se ni koju sam okrjepu koristila. Sjećam se da sam jednom skidala šuškavac u nadi da će se malo majica osušiti i da je ponovo krenuo pljusak pa sam ga ponovo oblačila. Sjećam se da je toliko padala kiša da više ni velike lokve nisam zaobilazila jer nije bilo smisla. Ionako sam cijela bila mokra, tenisice teške i natopljene vodom.

Jedini trenutak kojeg sam zaista bila svjesna je poziv moj muža da me pita gdje sam. Bila sam na nekom 25. km. Rekao mi je da mi se čip nije očitao na 20. km pa me zvao da provjeri jel' se nešto dogodilo i jesam možda odustala od utrke. Rekoh krasno, još i da mi se dogodi pokvareni čip. Al vjerovala sam da će sve biti ok, a i da nemam očitano vrijeme svejedno bih nastavila trčati. Imam Garmin i trčim za sebe. Vrijeme je bitno samo meni tak da me to nije nimalo obeshrabrilo. Ostatak vremena sam bila kao u polu snu, borila se unutar sebe za svaki korak i udah. Pokušavala održavati tempo.

Na okrijepi na 30. km sam srela svog frenda Juricu. Trebalo mi je eto 30 km da ga sustignem. Rekla sam mu  to je to imamo ga ispod 4 sata. Jurica je rekao da ga imamo jedino ako nas sad ne uhvati kriza. Odlučno sam odgovorila da nema sad više nikakvih kriza to je to na kraju smo. Sad samo treba istrpjeti umor i imati čistu glavu. Zajedno smo se borili par kilometara i onda se Jurica zadržao na idućoj okrijepi i pokazao mi da idem.

Eh onda je krenula borba. Borba u kojoj sam ovaj put ja pobijedila. Mogla bih ovu utrku usporediti sa svojim prvim maratonom u Beču jer ne znam koliko puta mi je došlo da vrištim, plačem, stanem od umora i bolova, ali nisam dala. Nisam dala čak ni da mi tempo pada. Do 37. km sam si govorila nećeš sad na kraju popuštati kada si toliko malo do ostvarenja svog cilja. Toliko želiš taj maraton ispod 4 sata. Htjela si ga i prvi i drugi put i sad je vrijeme da ga dobiješ. U šaci ti je i ne daj da ti proklizi kroz prste. Totalno druga priča od Berlina. Berlin mi je baš sjeo, fenomenalne emocije, uzbuđenje, radost, osmjeh.... Ljubljana je bila potpuna suprotnost. Ni sama ne znam kako sam ju uspjela izgurati i kako sam održala taj tempo.

39. km sam držala tempo 5:22 min/km i potpuno se istrošila. Premda sam znala da je to samo još 3 kilometra više nisam mogla disati. Iskreno da nije bilo glazbe sumnjam da bih uspjela trčati tih zadnjih par kilometara. Tempo mi je pao i premda sam cijelim srcem ga pokušala držati više nisam mogla. Umor je prevladao, a ja sam sakrila sat ispod šuškavca da ne gledam tempo. Postalo mi je opterećenje. Znala sam da dajem svaki atom snage da budem što brža. Ako to znači da ću opet prijeći 4 sata neka...bila sam spremna pomiriti se s tim jer znam da dajem sve od sebe i u tom trenutku nisam mogla sekundu brže pomicati noge.

Trčali smo kroz centar Ljubljane. Navijača je ponovo bilo na stotine. Svi su navijali, a ja sam se borila s trčanjem po kockicama. Kada sam vidjela zadnji zavoj prema cilju skoro su mi suze krenule. Nisam gledala sat sve dok nisam prešla liniju. Zaustavila sam Garmin i pripremala se da vidim rezultat. Pokušavala sam duboko disati i ostati na nogama. Pogledala sam na sat i vidjela 3:57:19.

Četiri minute manje od maratonu u Berlinu prije 6 tjedana. Neopisiv osjećaj kojeg trenutno nisam mogla u potpunosti proživjeti od umora. Nisam mogla dočekati da skinem svu mokru odjeću sa sebe. Sanjala sam o presvlačenju u suhe stvari i ušuškavanju pod neku dekicu pod toplo od nekog 35. km. Krenula sam po medalju. Ako ste prošle godine bili u Ljubljani vidjeli ste kako izgledaju medalje od polumaratona. Male, bezvezne, neugledne. Zamišljala sam kako dobivam tu medalju i govorim volonteru ti mora da se šališ. 4 sata muke, kiše, smrznuta, a ti meni daješ TO, hvala al ostavi si. Hehe. Na svu sreću dobili smo baš lijepe velike medalje koje i priliče ovakvoj utrci.

Pokušavala sam se što prije izvući od finisha i doći do garderobe, ali noge nisu dale. Čučnula sam par puta i pokušavala disati da dođem sebi, ali tijelo mi je toliko bilo iscrpljeno da sam jedva bila na nogama. Redari oko mene su se počeli pogledavati i gledati u mene kao da ću pasti u nesvijest i da će me netko trebati spašavati. Pa sam se nasmiješila i rekla im da sam ok. Čitavu vječnost mi je trebalo da se izvučem od tamo i na svu sreću pa me moj muž dočekao i pomogao mi sa stepenicama. Jedva sam se pomicala i svaki korak je bio toliko bolan.

Dugo mi je trebalo do garderobe, a još duže da se napokon presvučem. Dobro pa sam si u ruksak ugurala ručnik, novi šuškavac, jednokratnu kabanicu, patike i sve ostalo suho za presvući. Kiša je i dalje pljuštala. Krenuli smo prema McDonald'su gdje su nas čekali prijatelji. Na pola puta me muž sjetio da nisam otišla po diplomu, rekla sam nema veze ne mogu se vraćati, zaista nemam snage, ali Mateju nije bilo teško sam se vratiti i pokupiti ju za mene. Zaista puno znači kad imaš nekoga tko će ti pomoći poslije utrke i kad imaš toliku potporu obitelji.  Zaista sam zahvalna na tome.

Jeli smo u Meku, premda nisam bila ni gladna, ali trebalo je izdržati put kući pa sam jela i ja. Napokon sam se malo ugrijala i posložila dojmove. Prepričavali smo si kako nam je bilo, kako smo svi pokisnuli i poslije deserta smo lagano krenuli kući.

Mislim da mi je ovo bila zadnja utrka u sezoni, a i općenito za 2018. godinu. Ove godine imam pretrčana 3 maratona, 6 polumaratona, 2 desetke, 1 trail na Papuku i kratku novogodišnju utrku. Prvi maraton u Beču na proljeće sam pretrčala za 4:12:07.  Sada imam 3:57:17, skoro 15 minuta manje. Krenula sam s PB iz 2017. s Ljubljanskog polumaratona 1:55:42 i srušila ga ove godine u Novom Sadu na 1:48:14. Službenu desetku sam imala pretrčanu u Beogradu 54:21 i srušila si PB na 49 minuta u Osijeku. Odlična trkačka godina je iza mene, a mislim da bolja još slijedi.

Namjeravam odraditi sada zimsku bazu i trčati onako neopterećeno.  Budući da me nisu izvukli za maraton u Londonu, a agencije više nemaju slobodnih paketa, prijavila sam se na ballot za maraton u Chicagu 2019. g. i namjeravam isto to učiniti za New York. Tako da nestrpljivo čekam izvlačenja da vidim kako će mi iduća sezona izgledati. Držite mi fige.

Hvala svima koji su pratili moje utrke ove godine. Hvala na svim lijepim komentarima i porukama. Hvala mojoj obitelji, a pogotovo mužu koji je preuzeo pravljenje ručka nedjeljom dok ja satima trčim dužine. Hvala na potpori. :)

Hvala Running Gate-u što mi je preokrenuo život u jednom predivnom smjeru. Zaista ste stvorili jednu veliku ljubav prema trčanju i ovom načinu života. I jedva čekam da vidim koja sve iznenađenja mi je 2019. pripremila.