Mjesec utrka - part 2.

Utrke, August 29, 2018
Mjesec utrka - part 2.

Vikend četvrti.

Noćni maraton u Novom Sadu.

E to sam dugo čekala. Trčanje, druženje i uživanje s ekipom od 10 cura u Novom Sadu. Lijepo smo si spojile produženi vikend i odlučile ga kvalitetno provesti.

Kažem ja da se ta ekipica sve više proširuje. Cure koje do prije 2 mjeseca nisu mislile da mogu 1 km pretrčati su sada sudjelovale na utrci od 7 km. Nisam mogla biti sretnija i ponosnija na njih.

Stigle smo u subotu u Novi Sad, ostavile stvari u apartmanu i odmah išle preuzeti startne brojeve. Jedva smo našli šator na igralištu i hvala mladiću koji nam je pokazao put. Šatori su se sakrili ispod krošnje drveća jer vani je bilo poprilično vruće. Na preuzimanju paketa smo se uspjele i najesti jer su sponzori dijelili krekere, kekse i neke čokoladice. U startnom paketu se našla i reflektirajuća narukvica s logom utrke (s kojom je btw moja kćer mjesecima poslije išla u vrtić – tako da hvala organizatorima). Odmah smo vidjeli gdje će biti start i cilj utrke, garderobe, wc i pozornica. Sve se u biti nalazilo na igralištu smještenom među fakultetima. Nismo se predugo zadržavale u gradu jer nakon vožnje je ipak trebalo odmoriti.

Lagano smo se navečer spremile za utrku i krenule na igralište. Mislim da je bio pravi loto doći na vrijeme kada se 7 žena treba spremiti u istom kupatilu. Polumaraton je kretao 2 sata poslije utrke od 7 km što mi nema pretjerano smisla, ali dobro barem sam uspjela svoje cure dočekati na cilju i odmah im čestitati. One su svoju utrku odradile po danu još, a ja za svoju sam morala čekati mrak.

Start i cilj su bili na igralištu uz Dunav pod reflektorima kao na pravom atletskom stadionu. Na igralištu je svirao neki bend i nabrijavao atmosferu za utrku. Nisam provjeravala koliko je bilo ljudi, ali cijeli taj dio grada je bio pun ljudi. Naravno srela sam i Osječane koji su sudjelovali na utrci. Neki su se čak i okušali na maratonu, a kasnije gledajući na Garmin Connectu sam vidjela da je puno osobnih rekorda palo. Vrijeme je bilo odlično. Uz Dunav je pirio lagani vjetrić i nije bilo sparine. Staza je bila na asfaltu i tartanu. Novosađani imaju te sreće što na šetnici uz Dunav imaju tartan stazu pa trkači mogu štedjeti svoja koljena i zglobove. Staza je bila ravna kao palačinka tako da osobni rekordi nisu ni čudo. Ja nisam ciljala na rezultat, ali rekord se nekako spontano dogodio.




Nestrpljivo sam čekala start koji je bio točan u sekundu. Ravno kada su maratonci bili na 2:00:00 h, počeo je polumaratona. Bilo je jako puno navijača uz stazu. Jednako toliko je bilo šetača na šetnici koje si morao obilaziti.  Trkači su se trebali kretati po biciklističkoj stazi, ali to je bilo nemoguće jer čim stanu 2 čovjeka jedan pored drugoga, a trkači vole biti u grupicama, nemoguće ih je obići. I onda si bio osuđen prijeći na šetnicu gdje sam trčala slalom između šetača. Ali dobro nisam se previše opterećivala time. Navijači su bili odlični. Najbolje su mi bile 2 starije žene koje su si uz trasu blizu ulaza/izlaza na igralište donijele stolice, cugu i navijačke rekvizite i neumorno svima pljeskale i bodrile ih.

Imali smo za optrčati 3 kruga od 7 kilometara. Super raspodjela utrke jer si lijepo možeš po krugovima rasporediti tempo. Opušteno sam odradila prvi dio utrke. Ipak sam se brinula da se ne preforsiram jer je ovo bila 4. utrka za redom. Ozljeda mi zaista ne treba, ali osjetila sam da mogu bez problema držati neki malo jači tempo (po mojim mjerilima). Nisam ciljala na rekord jer ne ide mi baš to računanje koliko moram brzo trčati da bih došla do nekog rezultata, a nisam se unaprijed pripremila. Zadnji krug sam dala sve od sebe. Zadnjih 5 kilometara mi je zaista bilo teško, al ne onako teško da se vučeš po stazi, nego teško jer sam uhvatila tempo ispod 5 min/km.

Završila sam polumaraton s rezultatom 1:48:14 h nisam znala je li to osobni rekord nego sam išla provjeravati na Garminu za koliko sam pretrčala Osječki Ferivi polumaraton. Skinula sam si rekord za minutu. Izgleda da moji mišići dobro rade pod punim opterećenjem svaki vikend. Bila sam jako sretna što taj polumaraton mogu odraditi ispod 1:50 h bez prevelikog opterećenja o rezultatu. U Osijeku mi je fokus bio samo na tome. Na rukama sam imala ispisana prolazna vremena za svakih 5 km i nisam se opuštala ni sekunde. Ovdje je već bila druga priča. Potpuno opušteno bez velikih očekivanja. I uspjela sam. HURA!!

Poslije utrke sam se lijepo išla rastrčati, uzela svoj sendvič i kokice (da da dijelili su nam kokice, haha) sjela na igralište i gledala kako ostali ljudi završavaju s utrkama. Pokušavala sam pogoditi tko je trčao maraton, a tko polumaraton, ali na nekim ljudima zaista nisi mogao primijetiti da su trčali 4 sata.

Nisam se dugo zadržavala poslije utrke jer je već bilo oko 1 sat ujutro. Cure su već bile u našem apartmanu. Već sam nekako očekivala da kad se vratim da će me nagovoriti da se spremam za van. Na svu sreću dočekao me lijepi prizor cura u pidžamama jer ne znam kako bi još preživjela i izlazak.

Iduća dva dana smo provele šetajući se gradom, uživajući na Petrovaradinu u prekrasnom pogledu, druženju, shoppingiranju i klopanju odlične hrane. Novi Sad je zaista divan.

Vikend peti.

1. Našički vatrogasni cener.

E ovo je bila utrka na dobro poznatom terenu. Napokon su se i Našice malo pokrenule. Osnovana je Udruga rekreativnog trčanja Nexe Team koja nije dugo čekala da organizira svoju prvu utrku ovaj put u čast vatrogascima. Kao i svaka lokalna utrka i ova ima svoju čar. Manja gužva, većinom trčiš među poznatom ekipu, opuštena atmosfera i na kraju odlična klopa. Organizator se brine za svakog pojedinog trkača da se osjeća ugodno i da ti utrka ostane u lijepom sjećanju. Trčali smo većim dijelom oko jezera Lapovac kroz prirodu. Opet brda. Iskreno nisam ih očekivala. A ni moje noge.

Par kilometara pred kraj sam zaista bila sretna što je zadnja prijavljena utrka. Mislim da je to bilo to. Moj maksimum. 5 utrka za redom. Sad je zaista bio red za odmor. Baš sam bila iscrpljena. Pogotovo što 5 vikenda za redom nisam bila kod kuće. Stalno si na putu. Samo sam prebacivala stvari iz jednog kofera u drugi. Došlo je do zasićenja i očajno sam željela odmor.

Nažalost nije baš bilo previše vremena za odmor. Maraton u Berlinu se opasno počeo približavati. Još samo 11 tjedana je preostalo za treninge i trebalo je raditi dužine. Vrijeme baš i nije bilo na mojoj strani ili je bilo prevruće ili je danima lijevala kiša. Moram priznati da je sada bilo teže raditi dužine nego prije Beča. Slijedila sam isti plan treninga, ali definitivno jako velika razlika je u pripremanju proljetnog i jesenskog maratona.

A više u razlikama u idućem blogu ;).