Ljubljanski (polu)maraton

I srušen osobni rekord na polumaratonu koji sada iznosi 1:55:42. Izgleda da mi je odgovarala promjena plana trčanja i uvrštavanje više brzinskih treninga. Tata me pitao par dana poslije utrke: ''Vidim li ja to dobro da si najbrže trčala od 15. kilometra pa do 21.?'' Hm...iskreno nisam ni gledala rezultat po dionicama do tad, samo mi je u glavi bilo da trčim manje od 1:57:56 za koliko sam istrčala svoj prvi polumaraton. Znam da mi je od 15. kilometra pa na dalje bilo teže trčati. Ušla sam na Garmin Connect i kad ono stvarno tempo između 4:23 min/km i 5:33 min/km. Sad razumijem zašto mi je bilo teže. Ovo mi je stvarno dalo vjetar u leđa jer znači da imam još pokoji kilometar u nogama i da polumaraton nije moj vrhunac.

Ljubljanski (polu)maraton je zaista predivan. Staza je većinom ravna, trči se po cesti i odličan je izbor za početnike. Organizacija je odlična, ništa nisam pretjerano tražila i za sve su bile vrlo jasne upute i oznake. Okrjepne stanice su im stvarno bogate pa se tu moglo pronaći voća, šećera, čokolade, proteinskih pločica, energy gelova, izotoničnih napitaka, energy napitaka, vode i soli (!!!). Iznenadila sam se što se netko sjetio natrija (soli), elektrolita koji se osobito gubi znojenjem.

Dan prije utrke sam otišla po svoj broj, sretni 11410, a uz njega sam dobila čip, adidas majicu dugih rukava, torbu i bon za Barilla pasta party. Kakva je klopa, ne znam, bon sam poklonila jer je meni bilo prerano za večeru. Prvi put sam vidjela da neka utrka ima i svoj Expo. Ne mogu reći koliko je bio dobar jer ga nemam s čim usporediti, ali sam bila jako uzbuđena što vidim toliko trkača na istom mjestu. Tijekom dana smo po cijeloj Ljubljani sretali trkače s torbama od maratona i čim vide da i ti nosiš isto nasmiješe se, a neki se čak i zaustave i pitaju na koju dužinu ideš. Baš se činilo kao da cijeli grad diše za taj maraton. 

U noći pred utrku se pomicao sat tako da sam se u teoriji mogla sat vremena duže naspavati, ali toliko me hvatalo uzbuđenje da sam pola noći ko sova gledala u plafon i razmišljala o svim određenim treninzima i kako će izgledati utrka. Ujutro sam se probudila 3 i pol sata prije utrke da stignem na vrijeme popiti kavu i doručkovati.  Ako se netko pita što jedem prije utrke ovaj put je to bilo integralno pecivo sa sirnim namazom i slaninom. Sat vremena prije utrke sam još pojela bananu i par datulja. Vodu pazim da unosim otkako se probudim, pa sve do kraja dana.

Krenula sam prema mjestu događaja dva sata ranije i obišla sve bitnije točke (start, finish, garderoba...). Ostavila sam svoje stvari u garderobi i počela se zagrijavati. Prije sam se uvijek pitala zašto se ovi ljudi zagrijavaju pa imaju 21 km da se dobro zagriju, ali sada, kad vidim koliko te na startu povuče ekipa da je zaista dobra ideja zagrijati tijelo prije nego udariš neki dobar tempo.

Promatrala sam trkače što su obukli jer sam se ja jako predomišljala dugi rukavi ili kratki + šuškavac. Na kraju su pobijedili kratki rukavi + šuškavac. Ne znam je li to bila najpametnija ideja jer sam se samo na početku smrzavala, a pred kraj utrke sam šuškavac skinula.  Ali, na početku utrke je toliko pirio vjetar da sam osjetila da mi noge nosi u zraku i pokušavala sam se ne zaplesti sama od sebe. Ne znam kako bih bez šuškavca preživjela to.

Na desetom kilometru sam uzela bananu što mi nekako nije baš odgovaralo. Odmah sam se osjećala tromije, a to mi je dogodilo i na Baranjskom Ferivi polumaratonu, tako da ću idućoj utrci testirati okrjepu bez banana.  Na 15. kilometru sam uzela neki energy gel i konzumirala ga oko 18. kilometra i to mi je zaista odlično došlo, uz to samo voda na skoro svakoj stanici.

Odlično sam se osjećala na cijeloj utrci i nisam imala nekih velikih poteškoća. Jedino ''čudno'' mi je bilo što si konstantno u grupi trkača. Ja sam naviknula da stavim slušalice u uši, isključim mozak i praznim parkom odradim trening. Ovdje sam stavila slušalice, ali mozak ne smiješ isključiti jer konstantno moraš paziti da se ne zabiješ u nekoga i da te nitko ne potepe. U životu nisam vidjela toliko kamikaza koji ti presijecaju put. Kasnije me neki ljudi pitaju joj jel' da je bilo lijepo trčati onim dijelom grada... ja rekoh nemam pojma jedino što sam vidjela je jako puno zgodnih nogu i lijepih patika hahaha.

Duž čitavu stazu smo imali navijače i jako puno ljudi je bilo na ulicama Ljubljane. Ljudi su vadili zvučnike na svoje prozore puštali nam nabrijanu glazbu, neki su napravili i svoje okrjepne stanice ispred kuće. Najbolja scena mi je bila petogodišnja curica pored ceste na mini bubnjevima (pravim, ne plastičnim) i mala udara neki dobar ritam za trkače. Pa predivno. Baš se vidi da građani podržavaju tu utrku i da žele doprinijeti dobroj atmosferi.

Ušla sam u cilj s grupicom ljudi među mnoštvom navijača. Osjećaj kad pogledaš na Garmin i vidiš da si uspjela oboriti svoj rekord je neprocjenjiv. Potvrda za sav tvoj trud, strpljenje i disciplinu. Baš sam bila sretna. Očekivala sam idući dan da neću moći hodati, ali ni U od UPALE mišića. Počinjem misliti da mi noge imaju neke supermoći za koje nisam ni znala.

I što sad poslije drugog polumaratona? Primam prijedloge za nove utrke. A do tad lagano idemo podizati tu kilometražu dosta smo se zadržavali na polumaratonu ;).