Kada bi vas netko pitao proljetni ili jesenski maraton? Ljetne ili zimske pripreme? Što biste rekli?

Za maraton u Beču sam se pripremala zimus. Imali smo dugačku zimu (ako je se netko uopće sjeća). Da vas podsjetim, snijeg je počeo dobrano padati u 3. mjesecu i zadržao se dosta dugo. Maraton je bio u 4. mjesecu na suncu i oko 25°C. Uviđaš li problem? Trenirala sam cijelo vrijeme na 0°C ili u minusu, a u Beču me dočekao usijani beton. Duboko u sebi sam u prvih 5 km znala da ništa od pretrčanog maratona ispod 4 sata. Bilo je prevruće, presparno i tijelo mi je tražilo vodu svaka 2 km. U potpunosti drugi uvjeti od onih u kakvima sam se pripremala.

Zima ima negativnu stranu što krene sezona gripe, prehlade, upala pluća i drugih virusnih divota. Naravno da ni mene to nije moglo zaobići, a dobro sam se čuvala mjesecima. Završila sam na antibioticima i 3 tjedna mirovanja. Dragocjena 3 tjedna u špici priprema kada sam trebala raditi ozbiljne dužine.

Nekako ovaj put sam se zaista radovala suncu. Mislila sam sada da će mi ljetne pripreme biti savršene. Treniraš po gorem vremenu nego što će te dočekati na maratonu. Gledala sam prijenos maratona u Berlinu prošle godine i zaista je bilo odlično vrijeme, kišno, oblačno i bez zrake sunca. Kad smo već kod toga odmah sam googlala vrijeme za vrijeme maratona i pogoditi prognozu je ravno dobitku lota. Na nekih stranicama piše oblaci i kiša dok na drugim piše sunce i 27°C. Prvi put navijam za lošiju prognozu.

Mislila sam da do sad imam nekog iskustva po pitanju priprema. Znam kako i kada raditi dužine, što jesti, kako si isplanirati treninge, kako se riješiti upale mišića, kad treba odmoriti i sl. Ali ovo..... kao da se prvi put u životu pripremam za utrku.

Kao prvo kada u 11 h u sred ljeta temperatura dođe na +30°C moraš treninge planirati vrlo vrlo rano ili jako jako kasno. Ne znam koliko puta sam pokušala odraditi dužinu preko 25 km, a da nisam uspjela. To mi se do sada nije događalo. Izgleda da kad dođe ljeto imaš drugačijih problema od onih u zimi.

Neki od sljedećih problema:

a)      Buđenje u 5 h ujutro + lagani doručak + kretanje s trčanjem u 6 h = MUKA

b)      Buđenje u 3 h + lagani doručak + vraćanje na spavanje + buđenje u 5 h + kretanje s trčanjem = MUKA

c)      Buđenje u 5 h + spremanje za trčanje bez kave i doručka + spavanje na kauču u tenisicama + buđenje u 6:30 h + kretanje s trčanjem = UMOR

d)      Buđenje u 6 h + pola banane + kretanje s trčanjem u 7 h = trčanje u 10:30 h na suncu = DEHIDRACIJA, UMOR i BLAGA SUNČANICA.

Jako teško mi je palo buđenje u 5 ili 6 h i shvatila sam da mi je lakše naspavati se, popiti kavu, pojesti komadić banane i krenuti s trčanjem kasnije. Na sunce sam se htjela-ne htjela naviknula. Od pola 10, 10 h sam pokušavala naći rutu u hladu i tako si olakšati. Unaprijed sam si ostavljala okrijepu i pravila češće pauze za vodu.

Pokušavala sam treninge raditi u parku jer bih barem 2 km radila pod sjenom drveća dok mi je ostajao 1 km pretrpjeti na suncu. Bez iti jednog stabla ni daška vjetra. Jedan krug = 3 km. Trening od 33 km = 11 krugova. Uf mislim da sam 2 puta išla bezuspješno odraditi taj trening, ali sam se natjerala.

Pokušavala sam svoj mozak naviknuti na dosadu i monotoniju. Mislim da će mi to pomoći na maratonu. Svakih 3 kilometara želiš stati da ta muka na suncu prestane, ali ti produžiš u 2. krug i onda naredna 3 km psuješ što nisi stao onaj prethodni krug. Uglavnom jako lijepa igra s mozgom. Trebali bi probati ponekad. Da se ne lažemo meni prva 2 puta nije uspjelo. Nije uopće problem u nogama nego u glavi, ali nisam odustala. Treći put sam izdržala i poslije toga sam odradila još par puta takav trening. Uspjela sam i baš sam bila ponosna. Dosadno je, ali vjerujem da će mi istrenirati glavu za maraton.

Općenito osjećam se spremnijom. Kako volim reći prvi put sam se kladila na noge, sad se kladim na glavu. Znam što me čeka i spremna sam na tu borbu. S nestrpljenjem sve očekujem, a uzbuđenje svakim danom raste (zajedno s panikom).

Zadnja utrka koju sam odradila prije Berlina je bio GRAWE Noćni Maraton (u mom slučaju polumaraton). Svake godine do sad kažem da je to utrka na koju ću ići i još niti jednom nisam otišla, tako da je ove godine zaista bio red da dođem. Premda su nam predviđali apokaliptično vrijeme, mi koji nismo trčali maratonsku dužinu smo uživali u odličnom vremenu. Maratonci su ipak malo pokisnuli, ali vjerujem da ih je grmljavina samo na kraju ubrzala.

Meni je ovo bila jedna od najzabavnijih utrka. Išlo mi je puno prijatelja iz Osijeka i Našica, a srela sam i puno poznatih lica s društvenih mreža. Prostor je genijalno osmišljen i definitivno sve više trkača traži i neki dodatni sadržaj uz utrku. Svjetleće narukvice, boje, tetovaže, kreativni prostori za fotkanje s ekipom, odlična glazba i organizacija. U biti toliko je bilo zabavno na Bundeku da sam ja skoro propustila start. Ali doslovno.

Samo u jednom trenutku sam čula da počinju odbrojavati za start polumaratona, a ja sam se sa svojom ekipom slikala s transparentima. Frendica me pokupila i počele smo trčati prema startnoj liniji. Čula sam kako nam odbrojavaju 10...9....8....7..... a ja sam pokušavala pronaći put između ograda da se provučem... samo nemoj da budem u prvom redu. Na 3....2....1.... smo uletjele negdje između balona i ograde  i uspjele ne zakasniti. Taman kada je odjeknuo start ja sam uspjela pokrenuti svoj Garmin i prijeći preko one spravice koja ti očitava čip.

Znači prvo pravilo za iduću godinu. DOĐI RANIJE. Vjeruj mi htjet ćeš se slikati i s transparentima i mjesecom i zvijezdama i na startu i na fora divovskom ligeštulu i čekat ćeš na video screenu neki cool natpis i htjet ćeš odabrati tetovažu s citatom koji će ti dotaknuti srce. Ja sam došla sat i pol vremena ranije i eto panično trčala i tražila prolaz do startne linije. DOĐI RANIJE. Btw hvala na narukvicama i tetovažama dijete mi je oduševljeno.

Moram pohvaliti kao i uvijek divne Zagreb Runnerse. Ekipa toliko podigne atmosferu i toliko ti daju motivacije za dalje da je to fenomenalno. Hvala na konfetama i da danas ih pronalazim po stanu pa me podsjete na vas.

Utrku sam većim dijelom trčala s prijateljicom Dunjom, kojoj je ovo bio 3. polumaraton. Prvi polumaraton je istrčala na Pagu ove godine i rekla je nikad više. Mislim da samom prijavom na polumaraton na Pagu kao prvim polumaratonom u životu se možeš klasificirati kao luđak (u pozitivnom smislu) i znaš da ti definitivno neće biti zadnji. Tako da je i Dunjin ''nikad više'' trajao samo sat vremena. Sad već znam da ću od Dunje jednom doživjeti i prijavu prvog maratona, a uopće me ne bi čudio ni scenarij da se za 5 godina pripremamo za svoj prvi triatlon. Zaista volim biti okružena ljudima koji su poput Dunje. Čestitam i svim svojim curama i ekipi ParkRunnersa koji su trčali ¼ maratona, neki i po prvi put i time proširili našu trkačku zajednicu.

Kako je vama prošlo ljeto? Na koje utrke ste išli? Pišite u komentarima!

Idući put se čujemo iz Berlina, a sad idem po svoj novi Garmin. Taman je stigao prije utrke ;).