Polako se vraćam u formu. Vraćanje u formu SUCKS! Teže je vratiti se svom redovnom planu nego uopće krenuti trčati jer realno kad krećeš tek trčati znaš da ne možeš, a u ovom slučaju znaš da možeš tj. nekad davno si mogao, ali sad više ne možeš jer si preskočio 3 tjedna. Znate što se dogodi u 3 tjedna?! Prosječni tempo ti padne za 30 sekundi/km na duplo manjoj kilometraži i još budeš krepan i ne možeš 3 dana poslije doći sebi. I ne uopće nisam frustrirana.


U cijelom tom svom kaosu, uspjela sam nekako zaboraviti na činjenicu da sam prijavila Zagrebački proljetni polumaraton do kojeg sam imala desetak dana, a ja sam se i dalje borila s 10 kilometara. Uspjela sam u tih desetak dana pribrati se, odraditi jednu dužinu od 17 km i dalje nadati se najboljem. Nije da sam ga prijavljivala da bih rušila svoj PB, ali ono bar sam ga htjela pretrčati.

Tjedan prije utrke odrađivala sam sve po planu za maraton znači nije bilo spuštanje kilometraže niti odmaranja nogu. Na čuđenje drugih odlučila sam taj polumaraton odraditi kao trening. Mislim da je to bila dobra odluka jer ipak veći cilj je prioritetniji. Maraton je prioritet. Polumaraton je u mojoj glavi samo bio priprema. Čisto da tijelo naviknem na putovanje, obroke prije utrke, uzbuđenje, okrjepu, gužvu..... Nisam htjela jurcati jer već sam osjećala da se prebrzo vraćam svom planu. Već su se koljena počela buniti. Djelić srca je naravno patio što nema jurnjave i što se neću posvetiti rušenju svog rekorda, ali obećala sam mu da će dobiti priliku u Beču.


U Zagreb sam stigla dan ranije (u subotu). Cijeli cjelcati dan je pljuštala kiša. Nadala sam se samo da sutradan na dan utrke neće biti padalina. Zaista mi se nije dalo trčati po kiši, a iskreno bojala sam se da ponovo da zalegnem u krevet. Pokupila sam taj dan svoj startni paket da mogu na utrku doći bez žurbe.  Utrka je počinjala u 9 sati ujutro tako da sam računala da se trebam probuditi u 6 sati da doručkujem.  Naravno nisam išla na vrijeme spavati jer sam s frendicom klafrala do ponoći. Palo mi je na pamet da se probudim u 6, pojedem svoje zobene pahuljice i vratim se u krevet. No začudo probudila sam se potpuno odmorna tako da sam laganini popila svoju jutarnju kavu, doručkovala, spakirala sve stvari za utrku i obukla se.

Nikada nisam utrku nonšalantnije shvaćala. Koliko nonšalatno? Toliko da sam 3 minute do 9 h još uvijek čekala u redu za ženski toalet, došla na start i nakon 100 metara utrke shvatila da uopće nisam zavezala vezice na tenisicama. Uhvatila sam zaista lagani tempo jer nisam se stigla ni zagrijati, a i lijepo nam je puhao vjetar u prsa na početku.

Baš sam razmišljala kako će to sve biti potpuno drugačije u Beču. Kod nas na utrkama mi zaista fali ta euforija i atmosfera uz stazu. Ne znam je li do naših ljudi ili do lošeg vremena, ali kod nas još nisam bila na utrci koja ima navijače uz stazu. Kada sam bila u Ljubljani i Beogradu to je jedna zaista drugačija priča. Imaš osjećaj da su ljudi toliko ponosni i sretni što je u njihov grad došlo toliko trkača i pokušavaju te toliko zabavljati i navijati da ti utrka ostane u lijepom sjećanju i naravno poželiš se ponovo vratiti u taj grad. Bila sam zaista presretna kada sam srela poznate Osječane i ekipu iz Running Gate-a kako navija na finishu.

Završila sam utrku u vremenu 1:57:14, prosječni tempo 5:35 min/km. Kada pogledam samo prijašnje treninge, 28 kilometara bih bez problema držala tempo 5:20 min/km, ali odlučila sam se ne zamarati. Potrudit ću se da rezultat na maratonu bude što bolji, ali najvažnije uživat ću u svakom trenutku. Vidimo se svakako još i na Osječkom Ferivi polumaratonu J