Kao i svake godine u siječnju, kada prođu blagdani, a shopping ludilo se smanji, sve više nas mediji upozoravaju kako ćemo sada biti u siječanjskoj depresiji. Ne mogu ni prebrojati koliko članaka mi je iskočilo na tu temu: Kako pobijediti siječanjsku depresiju, prepoznaj simptome siječanjske depresije, koji su uzroci siječanjske depresije, kako se boriti... bla bla bla... Imam ja ideju... idi trčati... definitivno nećeš biti u depresiji niti ju vidim kod trkača. Dok se većina ljudi zatvore tijekom zime, izbjegavaju kontakt sa svježim zrakom, mi s osmjehom trčimo i kisnemo. Trčimo i po snijegu, magli, suncu (koje nas je vjerujem sve iznenadilo ove godine). Mi se družimo na utrkama, ligama, popijemo topli čaj (ili pivo) poslije treninga i pričamo o svim lijepim stvarima koje nam se događaju u našim aktivnim životima. Ako netko osjeća siječanjsku depresiju samo neka nazuje svoje tenisice i krene trčati. Više je neće biti. Garantiram uspjeh!

Kako vama ovaj poprilično topli siječanj prolazi? Meni odlično. Bez naznaka depresije. Prva utrka, naravno, novogodišnja, jer kako drugačije ući u 2018. nego trčeći, je završila s osvojenom medaljom u kategoriji. Moram priznati da mi je to bio fantastičan ulazak u Novu Godinu. Kao i svaki pravi trkač za početak godine sam si uzela planer i ispunila ga utrkama na kojima bih voljela sudjelovati.  Maksimalno sam se suzdržavala da ne ispišem svaki slobodan vikend i na kraju odabrala top 10 destinacija. U prosjeku jednu za svaki mjesec. Našli su se tu na popisu Zagrebački proljetni polumaraton, Osječki Ferivi polumaraton, Wings for Life Zadar, Karlovački cener, Grawe noćni maraton, Baranjski polumaraton, naravno maraton u Beču i dr. Uvijek ostavljam prostora i za plan B poslije maratona. Reći sad i nikad više i zapaliti planer. Haha šalim se. Vjerojatnost je vrlo mala, mislim da ću tek onda početi landrati po utrkama.

Lagano sam počela podizati svoju kilometražu jer veliki dan se opasno približava (još samo 12 tjedana). Prije 2 tjedna sam odradila dužinu od 28 km s tempom 5:21 min/km, pa sam ''dobila po nosu'' od iskusnijih trkača jer jurcam i da to ne valja. Bili su u pravu. Osjetila sam to 2 dana kasnije. Odlučila sam usporiti što je teško jer kao prvo dosadno mi je sporo trčati, a kao drugo imam osjećaj da ne dajem sve od sebe. Ali kako si zaista ne želim nikakve ozljede, odlučila sam prihvatiti dobronamjerni savjet. Bit će prilika za jurcanjem na utrkama.



Vikend poslije sam malo odmorila svoje noge i pretrčala ''samo'' polumaraton. Zaista mi je smiješno kada se sjetim sebe prije godinu dana, borba mi je bila s 5 km, a sad više potrošim vremena na spremanje za takav trening nego što trening zaista traje. Što je odlična poruka za netrkače. Mogla je proći godinu dana, a da se ja nisam pomaknula s mjesta, ali samo jedna odluka me dovela do ovoga danas. Samo trebaš odlučiti da obuješ tenisice i kreneš (i toga se držati barem 3x tjedno).  U zadnje vrijeme imam neku glupu naviku da zaboravim napuniti Garmin prije treninga. Pogotovo mi se to počelo događati na dužinskim treninzima. Na pola dužine mi se sat ugasi što djeluje vrlo demotivirajuće. Sad na hladnjaku uz kalendar da ne zaboravim na treninge i koliko tjedana imam do maratona, imam i post-it s crvenim slovima napuni sat prije treninga #plavuša.



Oni koji me prate na Instagramu (@fitblogerica) su mogli vidjeti da sam dobila knjigu ''Run Fast, Eat Slow'' od Shalane Flanagan, pobjednice Newyorškog maratona prošle godine, i Elyse Kopecky. Knjiga je većim dijelom kuharica s receptima i obrocima za trkače. Također, ima i prijedlog tjednog jelovnika s pažljivo odabranim obrocima prije i poslije treninga. Ima prijedlog uravnoteženog obroka noć prije utrke te na dan utrke. Mene je knjiga oduševila. Ok, nutricionist sam imam tu neku ljubav prema zdravoj hrani, ali sviđa mi se što ništa nije isključeno pa čak ni pivo i burger na kraju utrke. Ukoliko nekoga zanima tema zdrave prehrane trkača ima moju toplu preporuku za knjigu (možete ju pronaći na Amazonu).