Kada je ovaj blog bio još samo ideja obećala sam sebi da neću ništa uljepšavati. Opisivat ću svoj put do maratona onakav kakav zaista je. Ako se budem loše osjećala, nemotivirano, bude mi dosta svega, budem htjela odustati... to ću i napisati. Nekako na početku sam mislila da će to doći tek pred kraj priprema jer treninzi su naporniji, oduzimaju više vremena, moraš si prilagoditi cijeli život treninzima i to već sad mjesecima traje, a i jednom tjedno trčiš onak 3 sata bez prestanka. Na početku je lako osjećati entuzijazam i inspiraciju jer tek počinješ. Ne znaš u što se upuštaš i sve je novo. Donio si odluku i sada si na vrhu motivacije. Na početku sam mislila ako ikada budem u nekoj krizi, nazovimo to tako i budem jedva čekala da sve to završi i da mogu napokon normalno nastaviti sa svojim životom....mislila sam to će biti sigurno već pred kraj priprema. Ali .... meni je nikad bolje. Odradila sam 30 kilometara po kiši i snijegu u potpuno krivoj opremi, skoro dobila ozebline jer sam bila sva mokra na temperaturi od 0°C i bila sam sretna. S osmjehom se prisjetim tog treninga jer ne dam da mi loše stvari utječu na činjenicu da sam ja pretrčala 30 km. I pametnija sam što se tiče opreme tako da neću ponoviti istu pogrešku.

Dok dođem do ove faze mislila sam da ću vam pisati kako je teško, kada me sve boli, kako je teško trčati po zimi, ustajati se rano jer imaš 3 h treninga za odraditi .... a meni je baš odlično. Nemam ni jedan jedini prigovor. Nemam čak ni upale mišića. Obožavam odraditi tu dužinu vikendom, toliko me opusti, ojača, promislim o svim svojim planovima i ciljevima, dobijem milijun novih ideja i cijeli svijet oko mene nestane. Sad tek razumijem ono: Živi u trenutku. Kod dugoprugaškog trčanja mislim da je to jako bitno, trči u kilometru u kojem si, jer ako stalno razmišljaš koliko ti je ostalo, koliko imaš još kilometara do kraja, samo ćeš se mučiti.

Dužinski trening sam prije par tjedana prvi put odradila u grupi. Inače treniram kao vuk samotnjak jer jednostavno u Našicama nema grupnog trčanja (bar ne još) tako da si prepušten sam sebi, ali zato u Osijeku postoji ekipa koja me uvijek primi na svojim treninzima kada sam vikendima tamo. U grupi je zaista lakše odraditi trening jer nikada nisi sam i ako imaš krizu uvijek je tu netko da te malo ohrabri i podigne. Vrijeme brže prođe jer se priča o svim lijepim stvarima u trčanju i dogodovštinama s utrka, a možeš čuti i korisne savjete od puno iskusnijih trkača. Super je što ti netko drugi odredi tempo pa ujednačeno trčiš tempo od 6 minuta po kilometru, a ne kao ja sprint na 5:20 min/km pa naredna 4 dana ne možeš odraditi normalan trening koliko te svi zglobovi bole. Još jedna odlična stvar je da uvijek netko ide s autom i nosi trkačima okrjepu i stvari te staje svakih 5 kilometara. To je spas ono ajme jer se već jako dugo borim s nošenjem bočica, banana, datulja, badema.... i uvijek moram biti blizu točke gdje su mi sve te stvari tako da mi je grupno trčanje zaista predobro, mozak na pašu i mogu se koncentrirati na one bitne stvari.



P.S. u zadnje vrijeme imam neku glupu naviku slučajno ugasiti Garmin u sred treninga ili zaboraviti ga napuniti tako da je bilo vrlo razočaravajuće kada sam shvatila da mojih prvih 30 kilometara u komadu uopće nije zabilježeno :)

Photos: Tomislav Šilovinac