Znate onu uzrečicu: Pazi što želiš, možda ti se i ostvari?!

Neko vrijeme imam jednu ludu ideju koja mi stoji onako negdje sa strane u glavi. Želim istrčati maraton, bar jednom u životu, kad budem imala vremena, recimo u svojim četrdesetima. Ta ideja je trebala čekati još jedno barem 10-15 godina da bih stvarno ozbiljno počela razmatrati njenu provedbu, ali s Running Gate i Nike ekipom nema čekanja. Kako Nike kaže: ''Just do it'', čemu čekanje narednih 10 godina kada to možeš učiniti baš sad. I tako je jedan vrlo neformalni sastanak s Running Gate-om završio s mojom prijavom na 35. Vienna City Marathon.

Kako je došlo do toga? Iskreno ne sjećam se, dogodilo se u treptaju oka, sve je zvučalo jako lijepo, pozitivno i kao logičan idući korak u mom životu. Da se razumijemo nisam nikakva profesionalna sportašica niti trkačica. Rekreativno odem otrčati par krugova u parku i to na onaj old school način: mobitel u ruke, Nike+ Run Club aplikacija, slušalice u uši i omiljena glazba.

A sad da se vratim na onu uzrečicu s početka priče. Ideja o maratonu je postala stvarnost. Bila sam presretna, osjetila sam navalu adrenalina i leptiriće u stomaku. Wow netko me doslovno samo gurnuo naprijed i ostvario želju na koju bih ja čekala još 10 godina. A što kada ti se želja doslovno počinje ostvarivati? Počneš paničariti, naravno!

Nakon prvobitnog ushita i skakanja od sreće, počneš promišljati. Zar je to stvarno bila dobar ideja? Hoću li ja to moći? To više nije trčanje par krugova po parku, to su treninzi i po 30 kilometara. Gdje ljudi uopće trče 30 kilometara? Na brzinu sam našla bar 101 razlog zašto NE trčati maraton. Kako sam uopće došla na tu ideju? Vrlo brzo sam počela razmišljati o svojim razlozima zašto mi je baš ideja o maratonu bila posebna. Zar nije trčanje najdosadniji sport koji postoji? Zašto se onda ljudi odlučuju istrčati tih zadivljujućih 42.2 kilometra? Zašto žele toliko iscrpljivati svoje tijelo? Zašto maraton?

Iz moje perspektive, maraton je borba protiv samoga sebe. Kada ti cijelo tijelo vrišti da staneš i da više ne možeš, ona borba glasova u glavi, volja, upornost, snaga, strast. To nije neka utrka od 10, 15 ili 20 kilometara koju možeš još nekako smuljati i istrčati polupripremljen. A ne. S maratonom nema zezanja. Nema toga da si na pola pripremljen. Maraton ne zanima je li vani 38°C ili -17°C. Ne zanima ga pada li vani snijeg ili ti se zaredalo par dana kiše. Ne zanima maraton jel' ti danas baš nemaš volje, snage ili imaš drugih obaveza. Maraton ne zanima imaš li dogovor za kavu, rođendansku proslavu ili si na godišnjem odmoru. Nemaš suigrača koji će ti nabaciti dobru loptu pa ćeš ti zabiti gol, nemaš suigrača koji može nadoknaditi tvoje izgubljeno vrijeme i nemaš nikoga na svojim treninzima da te bodri i navija za tebe. Ti i staza. To je sve.

Zato je maraton poseban i drugačiji. Zato je meni ovo izazov života.

Jedan fantastičan trkač, Emil Zatopek, je rekao:

''Ako želiš trčati, trči milju. Ako želiš doživjeti drugačiji život trči maraton.''


Mislim da je u pravu. Maraton ti zasigurno mijenja život, a kako, to ću tek vidjeti. Za početak sigurno znam da ti definitivno briše ''NE MOGU'' koncept iz glave.

Narednih 9 mjeseci ćete prolaziti sa mnom sve moje uspone i padove, dobro i loše. Čitat ćete o mojim pripremama za prvi maraton u životu, bolovima i sreći koji idu uz to. Nadam se da će moja priča nekoga inspirirati i potaknuti ga na rušenje svojih vlastitih granica. Za izlazak iz komfor zone. Za izazov.

Hvala Running Gate-u i Nike-u što su mi ispunili želju o maratonu, što mi pružaju svu moguću potporu i najvažnije što vjeruju u mene čak i kad sama postanem nesigurna u sebe.   

 

Vanja