Ima li veće motivacije za trkača od uspješno odrađene utrke? Mislim da nema. Prošlih tjedan dana sam sudjelovala na 2 utrke: Nike+ We Run Belgrade 10K i 2. Baranjskom Ferivi polumaratonu.

U Beogradu je Nike organizirao gradsku utrku od 10 kilometara na kojoj je sudjelovalo oko 12.000 ljudi. Napravili su cijeli ''Nike grad'' u kojem su se trkači mogli družiti, jesti i piti proizvode od sponzora, testirati najnovije Nike modele tenisica za trčanje, otići na masažu za trkače ili čak na frizuru.

 

 

Atmosfera je bila odlična, ali loše vrijeme ju je konstantno kvarilo. Četiri sata prije starta se dignula oluja, vjetar je počeo nositi šatore, montažne garderobe i srušio čitavu konstrukciju starta. Ljudi su u panici počeli bježati na sredinu ograđenog prostora kako bi sačuvali svoje glave. Divan početak moje prve utrke. Kiša je padala u više navrata i svi smo satima stajali, kisnuli i čekali da se organizator odluči hoće li se utrka uopće održati. Sat vremena prije starta utrke smo dobili blagoslov organizatora i lagano se počeli pripremati. Nike treneri su odradili s nama zajedničko zagrijavanje, što je bilo fora, ali za mene premalo da bih se nakon 3 sata provedenih na kiši dovoljno ugrijala.

Krenuli smo prema startu. Nike-ovi paceri su se raspodijelili duž starta po vremenima u kojem si namjeravao završiti utrku. Većina ljudi se nije držalo njihove raspodjele pa je 1. kilometar bio totalni kaos i samo sam pazila da ne padnem i ne ozlijedim se. Da stvar bude još bolja, imam novi Garminov sat koji još uvijek nisam stigla proučiti, a zaključao mi se. Kao prava plavuša iz viceva nisam ga znala otključati dobrih 5 minuta pred sami start. Na kraju sam ipak uspjela.

 



Treninzi po kiši, o kojima sam pisala prošli put, su se na kraju isplatili jer kao što sam mogla i očekivati prva utrka i evo kiše. Unatoč svemu ja sam i dalje bila sretna i entuzijastična oko svoje prve službene utrke otkako sam se počela pripremati za maraton. Kiša mi nije pokvarilo raspoloženje niti volju za ovom utrkom. Završila sam s vremenom 54:31 min što je za mene fantastično. Koliko god rangiranje nije bitno, lagala bih da me 165. mjesto od 2.025 žena nije jako razveselilo i potvrdilo sav moj trud.

 

 

Baranjski Ferivi polumaraton je uslijedio tjedan dana nakon Beograda. Vrijeme je bilo definitivno bolje, premda je dosta puhao vjetar, naravno u prsa (ne znam je li itko ikada doživio na utrci da mu vjetar piri u leđa, hm?). Staza za razliku od brdovitog Beograda je bila ravna.

Oko 12. kilometra mi je postalo teško jer sam uhvatila tempo koji mi je za početak bio prebrz. Oko 15. kilometra su me užasno počela boljeti koljena i tetive ispod potkoljenice. Idući kilometar sam malo usporila tempo i počela se svađati sa svojim koljenima. Nećete mi ovo pokvariti, ja ne stajem. Nema hodanja, boli te koliko god hoćete. Oko 17. kilometra su koljena skužila da se sa mnom ne mogu raspravljati i da zaista neću stati niti hodati. Bol je u potpunosti nestala. Još samo 4 kilometara, pih pa što je to za mene. Prebacila sam si playlistu na sami kraj s dubstep i drum&bass glazbom. Prije nego pomislite kako netko to može slušati, a da ne dobije živčani slom. Probajte si pustiti ''Knife Party – Bonfire'' ili ''Nero – Me and You'' i sporo trčati. Nema šanse!

 

Nasmijala sam se, uhvatila sam tempo 5:23 min/km i svaki kilometar još brže trčala. Samo sam razmišljala o osjećaju koji me čeka na finishu, koliko ću biti sretna i ponosna na sebe. Na samom kraju me dočekala moja curica vičući: Evo mame! Potrčala je prema meni i zajedno smo utrčale u cilj. Vrijeme: 1:57:56 h. U ukupnom poretku 10. žena. Ajme koja motivacija za dalje.

 

Kada ljudi treniraju tako par mjeseci znaju izgubiti smisao jer im je njihov cilj predaleko. To su nam profesori na Poduzetništvu godinama iznova ponavljali. Odredi si dugoročan cilj i zatim postavi male ciljeve i zadatke koji će te dovesti do tog velikog cilja. Moje pripreme traju 9 mjeseci i lako se izgubiti u tom dugoročnom velikom cilju jer maraton je vremenski daleko, početni entuzijazam, motivacija i želja opadnu. Manje utrke su moji manji ciljevi koji će mi pomoći da dođem do maratona i putem ne gubim tu želju, strast i motivaciju. Zato idem na utrke na koje mogu. Iduća će biti polumaraton na 22. Ljubljanskom maratonu. Idemo na rušenje tog PB od Baranjskog Ferivi polumaratona.