Ok, sada znate zašto maraton, a sada da kažem nešto i o sebi. Ipak, čitat ćete o mojim pripremama za prvi maraton u životu narednih 9 mjeseci, fer je da se bolje predstavim.

Zovem se Vanja, imam 29 godina i zadnjih par godina sam jedino trčala za svojom 3-godišnjom kćerkom. Iz Osijeka sam, a trenutno živim u Našicama. Magistrica sam ekonomije, ali moje drugo zanimanje mi je puno zanimljivije. Zadnjih 9 godina sam trenerica grupnog fitnessa za žene i moja dvorana je moj drugi dom. Trčanjem sam se uvijek bavila ono kampanjski, kad  na proljeće krene sezona ''Smršavit ću do ljeta''. I nije me nikada duže od 2 mjeseca držalo.

Sad mislim da mi trčanje bolje leži. Zašto? Zato što sad moram ''pobjeći'' od kuće da bi imala malo mira i tišine :). Dok sam bila studentica, nije mi falilo slobodnog vremena i stvarno sam mogla naći 101 način bolje provedenog vremena nego biti sama sa svojim mislima dok trčim. Sad je drugačije. Pored posla, obiteljskih obaveza, grupnih treninga, dadiljanja i svega ostalog što nosi odrasli život počneš cijeniti tih sat vremena kad si sam sa sobom i svojim mislima. Sad mi je trčanje dođe kao psihički odmor. Zato se veselim svakom novom treningu. Bar za sad, dok sam na malim kilometražama, vidjet ćemo kad budem morala polumaraton istrčati za trening koliki će mi to biti psihički odmor :P.

Prošlo je mjesec dana otkako sam svom prvom maratonu izrekla sudbonosno ''DA''. Trčim 3-4 puta tjedno uz svoja 2 grupna treninga. Najveća dužina koju sam istrčala zadnjih mjesec dana je 15 km. Pokušala sam se zadržati na manjim kilometražama da izgradim dobre temelje.  Naravno, čim sam ja počela trčati moralo je doći vječno sunce i sparine. Natjerala sam se da idem trčati u 6 h ujutro jer u 22 h je i dalje bilo presparno za ubrzano disanje. Prvo jutro sam jedva preživjela. Popila sam kavu i otišla na prazan želudac trčati. Otkrila sam da mi se na prazan želudac noge jednostavne ne kreću. Drugo jutro je već bilo bolje, kava + 2 zalogaja banane i funkcionira odlično.



Kroz 4 tjedna sam uspjela ubrzati svoj tempo ispod 6 min/km, što moram priznati da me jako čini sretnom. Kad sam tek krenula za mene ispod 6 min/km je značio puni sprint kojeg bi možda mogla držati jedan kilometar. I onda tako pratim ostale trkače/blogere i vidim da im je tempo 4'30''/km i mislim si ajme koja brzina, sigurno trče samo koji kilometar, kad ono prijeđenih 30 kilometara. Whaaat? 30 kilometara s prosječnim tempom 4'30''/km, ti se šališ. Tražim na slici bicikl, gledam na nogama imaju patike, a ne role. Stvarno trče... nogama. Odlučila sam se ne zamarati ostalima i gledati svoj napredak. Kažu da se u trčanju ne natječeš protiv drugih nego sam protiv sebe. Tako da nema smisla uspoređivati se s drugima, pogotovo kad tek odradiš prvi mjesec treninga.

Ovaj tjedan me čeka prvi trening dionica (brzine) i iskreno mu se ne radujem. Više sam tip daj mi da duže trčim samo nemoj da se moram previše uspuhati. Javim kako je to prošlo :)