Da samo znate koje mentalne igre su odigrane da bih došla do ovog rezultata.

Prije 3 tjedna sam bila na Zagrebačkom proljetnom polumaratonu i od tada se ništa posebno nije promijenilo. I dalje marljivo treniram, nižem kilometre, dobro se hranim, čitam inspiracijske članke, slušam savjete iskusnijih itd.

Ipak nešto se promijenilo.

Moram priznati da kada počnem slušati savjete drugih lagano se pogubim. Svatko ima svoju teoriju kako bih trebala trenirati, koji tempo trčati i koji program slijediti. U tom kaosu informacija zaista trebaš pronaći što tebi odgovara. Trebaš puno isprobavati i slijediti vlastito iskustvo jer ipak svi smo mi drugačiji.



Kada sam se počela lagano pripremati za Osječki Ferivi polumaraton u mojoj glavi je bio sličan scenarij kao i za Zagreb. Lagano to istrčati kao trening, navikavati noge na tempo maratona. Treba odmarati noge jer ipak maraton je za 2 tjedna.

U mojoj glavi je to tako bilo posloženo. Samo lagano, pazi da se ne ozlijediš, pazi da ne forsiraš, pazi da ne umaraš noge inače nećeš završiti taj maraton. Pomalo je sve bilo monotono i ne baš inspirirajuće. Dok mi jedna osoba nije rekla: Podcjenjuješ samu sebe. Imaš dovoljno vremena do maratona da se odmoriš. Samo ti juriš po rezultat. Treniraj i najbitnije uživaj.

Polako je moj plan o laganom trčkaranju padao u vodu. Koliko god me s druge strane mučilo pitanje što ako se zaista preforsiram i zbrljam taj maraton nešto u meni mi nije dalo mira.

Par dana prije utrke u Osijeku sam si zapisala prolazna vremena za svakih cca 5 km s tempom 5:20 min/km. To bi mi bio službeni PB na polumaratonu, 1 sat i 52 minute. Zapitala sam se što ako se opet podcjenjujem. Taj tempo sam u tamo nekom davnom 12. mjesecu uspjela držati 28 kilometara ....moje noge se valjda moraju toga sjećati. Izguglala sam koji tempo moram imati da bih pretrčala taj polumaraton za 1 sat i 50 min ..... 5:15/km ....super.... ta brojka me već više inspirira.

Jutro na dan utrke pišem si svoj plan A na dlan ruke. Naravno odmah dolaze misli, a što ako ne uspijem. A što ako na 10. kilometru više ne budem mogla izdržati taj tempo? A što je s krizama? A što je s okrjepama na kojima imam naviku usporiti i stati pa izgubim po 20 sekundi? Treba mi neki rezervni plan da ne ubijem samu sebe u pojam kada vidim da već na 10. kilometru se ne mogu pridržavati svog plana A. Svašta ti prođe kroz glavu, ali odlučila sam odbaciti svoj plan B i fokusirati se na plan A.

Došla sam na utrku sat i pol vremena ranije. Taman da na miru mogu sve obići, zakačiti si startni broj i čip i uživati u atmosferi među trkačima. Ima nešto posebno u tome kada trčiš u svom gradu. Puno ljudi poznaješ, puno je poznatih lica i prijatelja. Nisam mogla dočekati taj start.

Kada smo napokon krenuli, nakon prvog kilometra sam shvatila da trčim sporije nego što trebam pa sam ubrzala i nadala se da neće hitna morati dolaziti po mene. Skužila sam da ako zaista želim održati taj tempo da ću morati biti baš fokusirana na njega jer čim su mi misli letale negdje dalje tempo mi je padao.

Prva i jedina prava kriza mi je bila na 12. kilometru. Tako je bilo u Zagrebu i tako se ponovilo u Osijeku. Osjetila sam da su mi svi mišići skroz napeti i bolni. Koljena i zglobovi su počeli boljeti. Tempo sam si srušila za 10 sekundi, ali sama sam sebi rekla gle ovo izdržiš i to je to. Pola sam prošla. Volim si zamišljati utrku kako do pola idem uzbrdo, dolazim na vrh i onda drugu polovicu utrke trčim nizbrdo. Uzela sam gel, popila vode na okrijepi, koja mi je bila savršeno postavljena, i nastavila dalje. Pokušavala sam ubrzati drugi dio utrke i napraviti negativ split.

Uskoro smo prolazili kroz Tvrđu. Možda će neki reći da ih je jako usporila, ali ja sam bila na tom 13. km 9 sekundi brža od prethodnog. Na krizu sam tad u potpunosti zaboravila. Je da mi je bilo teže trčati na tim kockicama nego što mi je inače teško nabadati štiklama, ali osjećaj je neponovljiv. Od samog ulaska na Vodena vrata, pljeskanje navijača, glazbenici, gužva i još kao šećer na kraju sretnem sasvim slučajno svoju mamu i kćerkicu. Nisu ni znale da ćemo prolaziti baš tamo, niti su mene očekivale, a ipak su se našle na pravom mjestu u pravo vrijeme. Neponovljiv osjećaj.

Ne mogu reći da mi je bilo preteško. Valjda se taj lav u meni toliko zainatio da nije popuštao ni malo. Čim bih na satu vidjela da se tempo smanjuje ja bih ga uporno vraćala na tih 5:15/km. Kada smo prošli Kopiku i kada sam shvatila da ruta ne vodi kroz Tvrđavicu osjetila sam čistu sreću. Ne mogu vam opisati koliko sam bila presretna. Nova ruta Osječkog polumaratona mi je uvjerljivo bolja od prošle godine i puno brže mi je prošlo vrijeme.

Od 17. kilometra su moji premoreni mišići dobili takvu volju za radom da sam samo sustizala druge trkače. Tu sam već bila jako uvjerena da ću ostvariti svoj cilj od 1:50 i zadala si novi. Rekla sam si ajmo bar sekundu ispod tog vremena da mi novi PB nema tu 5-icu. Tempo mi je nekako prirodno pao ispod 5 minuta po kilometru i tako sam ga držala do kraja. Dok je većini to najgori dio za izgurati meni je omiljeni. Još mi je taman playlista došla do soundtracka Tomb Raidera i Wonder Woman.

Završetak 1:49:21 h. Novi PB! Skoro 6 minuta manje od polumaratona u Ljubljani. Zbog ovog osjećaja na finishu, a i danima kasnije, vrijedi uložiti mjesece pripreme. Baš sam bila ponosna na sebe i jako zadovoljna kako sad odradila tu utrku. Jedino mi na kraju baš bude žao što ne volim pivo kada vidim koliko drugi trkači u njemu uživaju nakon utrke :P

Sad sam spremnija za taj maraton u Beču definitivno. Spremne su mi i noge i glava i srce. Osjećam se fantastično i ne mogu dočekati idući tjedan da krenem na svoj put.

Možete li vjerovati da je prošlo već 9 mjeseci? Meni kao da su se jučer ruke tresle dok sam svojoj obitelji ko iz vedra neba tipkala poruku: Ja idem na maraton!

Ajme koje putovanje!