Prošli blog članak mi se u biti ubacio ispred ovoga, ali zaista nije bilo smisla objaviti nešto što nije vezano za nogomet. Sad kada je nogometna groznica prošla mogu se vratiti na ono kako sam ja provela lipanj. Nekako se dogodilo da sve utrke koje sam prijavila su se održavale u 6. mjesecu. Na svu sreću niti jedna se nije preklapala, ali da cijeli lipanj sam bila na utrkama. Doslovno! Svaki vikend! Doslovno! Niti jedan nisam propustila :)

Pa da krenemo ispočetka. Ne, neću objašnjavati kako se to uopće dogodilo da sam prijavila toliko utrka, bilo je spontano. Kad kažem ispočetka mislim na prvu utrku.

Prva utrka je bila Papuk Extreme Challenge 2. lipnja. Moja prva trail utrka. Dobro pa sam prijavila kraću stazu, onu od 11.5 km, a ne polumaraton jer bi me vjerojatno predvečer tražili negdje po Papuku ili Krndiji. Samo ću reći da je bilo genijalno. S ParkRunnersima iz Našica sam par vikenda prije pokušala proći tu stazu čisto da vidim što nas čeka. Ne moram ni govoriti da sam tad već jednom zalutala. Nekako sam mislila da se pod trail trčanjem misli na doslovno trčanje, ali ovo je bilo više kao preživljavanje na uzbrdici. Trčanje možeš ubaciti na tamo nekom proplanku ako ga uspiješ naći i traje maksimalno par stotinjaka metara.



Mislila sam da sam na tom treningu prošla veći dio staze. Bila je jedna grozna uzbrdica, ali ništa što ne bih mogla preživjeti.... ipak ovo je bila avantura, nisam namjeravala vijati neko vrijeme jer se panično bojim da negdje ne padnem i ne ozlijedim se prije maratona.

Jao kako sam se ZEZNULA. Znači ne da smo išli krivom stazom nego vjerojatno smo uspjeli pogoditi samo mjesto starta. Sama utrka je bila jedno 10 puta gora (teža). Bilo je tu red suza red smijeha. Super što sam imala odličnu ekipu s kojom sam sve to prolazila kroz zezanciju. Bilo nam je zaista odlično. Totalno opuštena atmosfera, smijanje, plakanje, jaukanje, uopće ne pratiš vrijeme, nemaš pojma na kojem si uopće kilometru jer vrijeme i tempo na trailu imaju neko sasvim drugo značenje.

 Mislim da sam se prvih 4 km kretala sat vremena haha.  Zajedno smo jaukali, kukali jedni drugima, psovali uzbrdice i uživali u svakom trenutku patnje i boli. Iskreno ne znam je li bolnije bilo penjanje se gore ili kotrljanje dolje. Uglavnom preživjela sam. Trail ima veliki lajk jer je totalno drugačiji doživljaj. Poslije utrke smo se sjurili u jezero na hlađenje. Ovo je definitivno utrka koju iduće godine ne propuštam. A tko zna do tad se možda okušam i u polumaratonu.

Uglavnom dan poslije utrke sam dobila upalu mišića kakvu sam još dugo pamtila. Maraton mi nije napravio to s nogama što mi je napravio Papuk.

Vikend poslije toga me čekao 1. Iločki polumaraton. Kako je u najavi stajalo pretežno cestovna utrka s makadamom i ''malim'' dijelom kroz šumu. Čim sam vidjela najavu za tu utrku prijavila sam se. Bila sam prije na Principovcu, šetala se vinogradima i uz Dunav ...predivan je kraj i htjela sam podržati utrku u tom malenom gradiću. Znala sam da će se okupiti lokalna ekipa iz Slavonije i Baranje i očekivala sam odličnu utrku.



Ujutro sam kretala iz Našica za Ilok. Toliko je padala kiša. Grmjelo je i sijevalo. U sebi sam od ujutro pjevušila Balaševićev Ringišpil:'' Curi od jutros od četiri-pet rešilo nebo da potopi svet.'' Doslovno je tako izgledalo. Ja sam se nadala budući da imamo dosta kilometara do Iloka da ti zločesti oblaci moraju imati svoj kraj, ali sam se zeznula. U autu sam bila s obitelji. Na putu mi je bilo žao što sam ih nagovorila da idu  sa mnom jer ja sam htjela jedan lijepi obiteljski vikend s dobrom klopom i šetnjom kroz vinograde, a dobili smo prolom oblaka.

Dok smo se približavali Iloku muž mi je rekao da ne idem trčati da zaista nije normalno vrijeme jer nije da malo pada ugodna kišica nego sam što se stabla ne počnu rušiti. Već sam počela razmišljati kako ću pokupiti samo startni paket i vraćam se kući na toplo. Došli smo do mjesta gdje se podižu startni paketi i dočekao me je prizor vesele ekipice koja čeka utrku. Jednog kolegu trkača sam pitala u stilu je li odustao od utrke zbog kiše pa me u čudu pogledao kao ono o čemu ja to pričam kao da kišica samo rominja. Mislila sam da se podrazumijeva da se po ovakvom vremenu ne trči.

Dok sam ja već deseti put odustala od utrke prestala je padati i više nije bilo kiše. Koja slučajnost. Vrijeme je na kraju bilo savršeno. Očekivali smo 35 stupnjeva, a na kraju je kiša sve lijepo rashladila, a oblaci sakrili sunce. Utrku sam trčala bez opterećenja o vremenu, još sam možda na početku razmišljala o nekom rezultatu, ali prvo brdo je bilo dovoljno da zaboravim na taj scenarij.

Trasa je zaista bila odlična. Ilok ima predivne vinograde kroz koje je zaista bilo zadovoljstvo protrčati. Ponovo sam se bunila na svako moguće brdo i uspon, ali kad smo došli u šumu htjela sam se vratiti na brdo. Šuma je bila skroz u blatu. I ne, ne mislim ono bila je staza blatnjava i preskakali smo par lokvica. Mislim na tip blata u koje ugaziš i više ne možeš podići  noge. Na početku se vidjelo kako svi pokušavaju pretjerano ne zaprljati tenisice, a nakon 100 m svi pokušavaju samo ostati s patikama na nogama i po mogućnosti ostati na istim tim nogama.

Prestala sam trčati jer je bilo nemoguće. Toliko je bilo sklisko da sam pažljivo stavljala jednu po jednu nogu ispred sebe. I taman kad misliš tu mora biti negdje kraj još jedna uzbrdica s istim terenom. Mislim da smo u blatu proveli dobrih 3 km (neka me netko ispravi ako griješim). Na vrhu smo izašli iz šume i ponovo se našli među vinogradima. Tu sam morala stati jer se s vrha protezao tako predivan pogled na cijelo područje.

Poslije toga je slijedilo silaženje iliti nizbrdica koja je za mene bila jednako neugodna. Mislim da mi se noge nisu stigle oporaviti od Papuka i koljena su jaukala na putu prema dolje. Kada smo se ponovo spuštali u Ilok počeli su nas mještani dočekivati. Naravno bake koje su izašle na ulicu su nas odmah pitale jesmo li umorni i gladni. Tijekom utrke nije bilo nikakve okrjepe što se tiče hrane i to mi je zaista falilo. Završila sam utrku gladna kao vuk. Završila sam utrku za 2 sata i 4 minute i bila sam zadovoljna rezultatom s obzirom da sam u tom vremenu uspjela i par puta lijepo prošetati. Sve u svemu lijepa utrka s odličnom ekipom.

Vikend poslije sam išla na Coca-Colinu noćnu desetku powered by Ferivi & OLJM. Utrka na kojoj nisam sudjelovala godinu prije jer sam radila na testiranju tenisica i jedva sam ju čekala. Utrka bude u sklopu Osječkog ljeta mladih i naravno bude puno mladih. Napokon jedna ravna staza na asfaltu za testiranje brzine. Bilo mi je jako drago što su mi se priključile i prijateljice s treninga iz Našica. Polako, ali sigurno se moja ekipica za trčanje iz Našica (i okolice) proširuje. Atmosfera na utrci je bila odlična, šteta samo što je vrijeme bilo nepovoljno za gledatelje (opet kiša). O samoj ''desetci'' i nemam ništa posebno za reći jer sam toliko bila fokusirana na svoj tempo da je ružičasti slon pored mene prošao ne bih ga primijetila.



 Od samog starta nisam dala da mi tempo prijeđe preko 5:00 min/km. Završila sam utrku za 49 minuta (tempo 4:47 min / km) što mislim da mi je službeni rekord na 10 kilometara. Predobro je bilo. Ima nešto posebno u tim noćnim utrkama. Lijepo je sve bilo organizirano i volonteri su zaista bili fenomenalni. Kasnije smo se zadržali na after partyu (koji smo si sami organizirali, budući da je original otkazan zbog nevremena).

Treći vikend s utrkom je prošao, a ja sam se osjećala fenomenalno. Nikakav umor niti upale mišića me nisu patile. Preko tjedna bih napravila 2 kraća treninga, bez intervala čisto da mi se mišići malo odmore. Nisam htjela pretjerivati niti s treninzima niti s tempom budući da svaka utrka je bila naporna i izazovna na svoj način. Odlično mi je bilo što po prvi put nisam bila sama na utrkama. Sve više poznajem ljudi i fantastično mi je što su svi trkači druželjubivi. Super mi je kada se s nekim pratim na društvenim mrežama i onda se na utrkama pozdravljamo kao da smo stari prijatelji.

Da vam ne bude previše za čitati odjednom, kako su prošle preostale dvije utrke možete čitati u 2. dijelu članka J