Kad sam bila još dijete tata je znao gledati live prijenose velikih maratona. Točno se sjećam trenutka kada mi je objašnjavao zašto je maraton poseban. Rekao mi je da u maratonu nema sigurnog favorita koji će pobijediti. Svi mogu ''puknuti.''  Čak i najbolji koji iza sebe imaju ogromno iskustvo u maratonu. Možeš biti u top formi, marljivo trenirati, odlično se osjećati, vrijeme može biti odlično..... i dalje ne znaš što se sve može dogoditi u ta 42.2 kilometra. Sjećam se da je vodeća ''favorit'' žena odustala na 35. kilometru. Pitala sam se kako je to moguće?!

Već tada s 13, 14 godina sam znala da ću jednog dana stati na tu startnu liniju. Tad još nisam trenirala atletiku, ali sam trčala na natjecanjima za svoju osnovnu školu. Nisam bila ništa pretjerano dobra na utrkama od 60, 100 ili 200 m, ali stavi me na 800+ m i uvijek sam kući nosila medalju. Tata mi je uvijek govorio strpljenje, strpljenje, nemoj prebrzo kretati, sprint ostavljaj za kraj. Uvijek sam tako i trčala. Na natjecanjima sam pustila sve svoje protivnice naprijed, trčala tempo za koji znam da mogu držati i samo ga ubrzavala. Zadnji krug na atletskoj stazi sam samo obilazila ostatak cura od kojih su neke počinjale i hodati jer su prebrzo krenule. Tata me od početka učio da moram imati taktiku i znati ocijeniti svoje mogućnosti. Zato i danas nemam problem da me ljudi na početku prestignu, ja držim svoj tempo i onda zadnju trećinu utrke samo obilazim.

Razmišljala sam na koji bi jesenski maraton mogla ići. Bili su tu u igri Zagreb, Ljubljana, Budimpešta,  možda i München. Ljubljana mi se činila još nekako najbolji izbor jer sam se već uvjerila na njihovom polumaratonu u kvalitetu utrke, ali znaš ono kada duboko u sebi znaš da nije to to. Ne bih to prijavila s istim oduševljenjem kao što sam prijavila Beč.

I onda je došao dan kada sam dobila poziv iz Running Gate-a.

''Vanja upala si na Berlinski maraton.''

 Počela sam skakati i vrištati od sreće, jedva sam uspjela zadržati mobitel u ruci i progovoriti par smislenih rečenica. Maraton u Berlinu. Nisam si mogla pojmiti da ću završiti na toj startnoj liniji. Jedan od velikih šest. Jedan od najpopularnijih maratona u svijetu. Maraton za skidanje svjetskih, ali i osobnih rekorda.

 Gledala sam prošle godine prijenos tog maratona i ni u peti mi nije bilo da bih mogla uskoro završiti na istim tim ulicama. Danima poslije bih protrnula kada bih samo pomislila na maraton. Wow događa li se ovo zaista?!

 Prvo sam nazvala tatu jer sam znala da će on biti jednako oduševljen. Onda sam nazvala mamu kojoj je i jedan maraton bio dovoljno stresan tako da je ona manje bila oduševljena. Pitala me mora li ona zaista još jednom sve to prolaziti?! Mame ko mame. Uvijek se brinu, čak i kad imaš 30. Nije mogla dočekati da se javim poslije maratona u Beču jer je hipnotizirano gledala u ekran svih 4 sata i 12 minuta dok je trajalo ''live'' praćenje utrke i za svako moje stajanje i usporavanje se pitala kako sam i hoću li pasti u nesvijest. Mislim da joj je najgori trenutak bio moje usporavanje na 42. kilometru jer mogu si misliti što jednoj majci pada sve na pamet kada vidi tu točkicu, svoje dijete da ulazi u zadnji kilometar i primjećuje da posustaje i usporava. A ja, ok bila sam tu negdje između života i nesvijesti, ali vadila sam mobitel da mogu snimiti svojih zadnjih par stotina metara. Mislila sam da jednog dana ću zaista biti sretna što imam taj snimak jer sjećanja izblijede i teško je prisjetiti kakav je bio osjećaj. Ovako se lako vratiš u taj trenutak.

Od sad ćemo se opet češće čitati. Ja sam neopisivo uzbuđena. Pripreme su u tijeku i marljivo ću ih bilježiti. Lipanj je bio mjesec utrka. Doslovno. Svaki vikend jedna utrka. Moram priznati da se veselim ''slobodnom'' vikendu i trčanju prve dužine svojih priprema za Berlin.