Danas dok sam trčala svojih zacrtanih 7.5 km treninga fartlek + brda sam razmišljala o inspiraciji i motivaciji kao bitnim stvarima za uspjeha u cijelim ovim pripremama za maraton. Neki su možda primijetili da nisam bila baš aktivna na društvenim mrežama ni na blogu 2 tjedna poslije Baranjskog Ferivi polumaratona. Iskreno malo sam bila izgubljena. Ispunila sam svoj cilj. Ispunila sam svoja očekivanja na polumaratonu. Osjećala sam se fantastično. Nisam čak ni dobila upalu mišića idući dan. Sve je prošlo savršeno. Sve dok se nisam trebala vratiti svojim redovnim treninzima. I što sad? Trenirat ću tako od utrke do utrke? Cijeli život mi je podređen treninzima. Koji je smisao?



Do Ljubljanskog polumaratona me  dijelilo samo 3 tjedan, a ja se nisam mogla pokrenuti da uhvatim ritam s treninzima. Vjerujem da se većina ljudi nađe u tom nekom glupom periodu i često ni sami ne mogu definirati zašto im se događa, a sve je u našim glavama.

Deseti je mjesec. Postalo je hladno. Dva tjedna je stalno padala kiša. Više nisam ni znala što obući na trening jer prvih 5 kilometara se smrzavam, a poslije se preznojim i skužim da definitivno imam 2 sloja odjeće viška. Vraćala bih se kući mokra, blatnjava, umorna i demotivirana za dalje. Na polumaratonu sam stvarno dala svoj maksimum. Tih 21 kilometar je izvukao iz mene najbolje što sam u tom trenutku mogla dati, ali me iscrpilo i izgleda da mi je trebala kratka pauza.

Kažu da je jedini loš trening onaj koji se nije dogodio. Za mene ne postoji ''loš'' trening jer svi oni te vode nečem dobromu i u konačnici boljem rezultatu. Sad sam uvidjela da je nekada i pauza dobra stvar. Super pa mi se ta pauza dogodila taman kada su se događala 2 velika maratona onaj u Berlinu i Chicagu. Gledala sam prijenose oba maratona na nesreću moje familije. Nikome nije bilo jasno što imam zanimljivo gledati utrku od 42.2 kilometara kada toliko dugo traje.  Meni su ti maratoni toliko zanimljivi da sam ih pogledala u jednom dahu. U Berlinu su najavljivali 3 zvijezde dugoprugaškog trčanja Kipchoge, Bekele i Kipsang. Puno se pričalo o obaranju svjetskog rekorda, ali vremenske prilike nisu to omogućile. Na kraju Bekele i Kipsang nisu ni stigli do cilja. Meni je to toliko fascinantno kod maratona. Možeš biti top elitni trkač, oboriti svjetske rekorde, uložiti toliko truda u trening i svejedno te tih 42.2 km može slomiti u bilo kojem trenutku. 

Na maratonu u Chicagu je bilo zanimljivo to što je prvi put u zadnjih 15 godina Amerikanac pobijedio na utrci. Pokušala sam si zamisliti kako se Galen Rupp osjećao projurivši prvi ciljem ispred svih onih Kenijaca. Sreća. Čista sreća. I za kraj fantastičnog niza motivacije, Nike-ov dokumentarac Breaking2. Možete ga pronaći na National Geographicu, prikazuju i reprize. Znači, wow. Ostala sam bez teksta. Koji pothvat. Koji trkači. Koja poruka cijelog projekta. Maraton ispod 2 sata. Je li fizički za čovjeka moguće?! Najviše od svega mi se svidio Eliud Kipchoge i neke njegove rečenice su mi se urezale u pamćenje. Nisam ih zapamtila po redu pa ću ih ispisati kako ih se sjećam.

''Marathon is life. And life is where you progress. It's not about the legs. It's about heart and mind. With a strong heart and good mind you can do it. If you don't rule yor mind it can rule you.'' I meni omiljena njegova rečenica: ''No human is limited.'' To mi je moto koji mi prolazi glavom zadnjih par uspješnih treninga.

Zašto vam sve to pišem? Na ovakav način sam se ja izvukla iz te glupe ''krize''. U jednom trenutku su mi treninzi postali obaveza. Nešto što se mora odraditi i nešto prema čemu usklađujem obaveze za ostatak dana. Postalo je bitno s kojim tempom završim trening. Koji je krajnji rezultat. Što Garmin statistika kaže. Nekako sam zaboravila uživati u samom tom procesu. Naporno treniraš, discipliniran si, ulažeš puno truda i želiš odmah vidjeti rezultate svog rada. Ali to nije TO. Na svom putu ne smiješ dopustiti da izgubiš bit i da propustiš radost u cijelom tom procesu priprema. Moraš voljeti i uspone i padove. I moraš to raditi srcem, a ne zato što ti to tvoj plan treninga kaže da radiš.

Kada sam skužila da su me treninzi prestali veseliti i postali mi još jedna dnevna obaveza napravila sam promjene. Promijenila sam mjesto treninga. Prestala sam slijediti stari plan treninga i uzela si novi. U novom planu ima više brda, više intervalnih treninga i fartleka, a sve to znači i više izazova. Stavila sam si novu playlistu na mobitel. Odlučila sam više uživati na treninzima. Vratila sam se na početak i razlog zašto sve ovo radim. Pogledala sam svoje stare rezultate s treninga. Prvi put kada sam trčala 8 kilometara, krajem 7. mjeseca, trebalo mi je 48:54 min (6:06 min/km), sada odradim to za 42:40 min (5:18 min/km) bez da mi to bude poseban napor. U dva i pol mjeseca sam na 8 kilometara skinula 6 min. Za mene je to fantastično.

Radim sve ovo ne zato što moram, nego zato što volim i jer me usrećuje. Radim ovo zato da vidim dokle mogu dogurati i što mogu postići. Radim ovo da motiviram druge. Želim pokrenuti nekoga. U Beograd na utrku sam išla s 4 prijateljice koje sam potaknula da krenu s trčanjem. Na utrku građana u sklopu 2. Baranjskog Ferivi polumaratona je išlo par žena s mojih grupnih treninga. I sve su bile oduševljene sa svojim rezultatima jer nisu mogle ni zamisliti da mogu toliko pretrčati. I sve te žene će inspirirati druge da se pokrenu.

A što se mene tiče, ja jedva čekam da stanem na taj ''FINISH LINE'' maratona u Beču okrenem se iza sebe i kažem si: WOW! Pogledaj što si sve postignula u zadnjih 9 mjeseci! Nema toga što ne možeš i u narednih 9.