Govorili su da očekujem da će biti teško. Da ću imati krize i da ću htjeti stati. Ok, očekivala sam to. Očekujem to i na polumaratonu. Uvijek se dogodi ta jedna do dvije krize kad ti postane teško, ali maratonske krize su jedna sasvim drugačija priča. Znači idući put kada na polumaratonu budem imala ''krizu'' puknut ću se smijati. Maratonske krize su baš hardcore. Iskreno nisam mislila baš da su toliko hardcore. Na to te ne može pripremiti niti jedan trener, trkač, tekst, program.... ovo baš moraš sam proći da bih znao šta to zaista znači kriza.

Unaprijed najavljujem da ovo neće biti baš lijepi dio teksta. Možda će biti i dramatičan. Želim biti iskrena i pisati ono što se zaista događalo u mojoj glavi.  Ne želim nikoga plašiti ili ''nedajbože'' odgovarati od maratona, ali možda ako te uskoro čeka tvoj prvi maraton u životu da ovo ne čitaš. Hahaha. Ili čitaj da znaš što te čeka. Obećavam da ću tekst završiti u optimističnom tonu jer koliko god bilo teško na kraju je osjećaj neprocjenjiv.

Uglavnom, od 28. kilometra mi je počelo biti teško uopće stajati na nogama, a ne još i kretati se. Gledala sam one stanice s masažom i odlučila stati na prvoj na koju budem naletjela. Prošla sam pored njih 2 i nisam stala. 100 puta sam odlučila stati i nisam stala. Na 35. kilometru na okrijepi sam pokupila vodu, Powerade, Coca-colu i bananu i počela hodati dok to sve nisam popila. Za živo čudo moj stomak je sve odlično to podnio i izgleda da sam što se tiče hrane sam u potpunosti pogodila.

Pokušala sam ponovo krenuti. Takvu bol nisam nikada doživjela na bilo kojem sportu kojeg sam do sada trenirala, a u sportu sam otkako znam za sebe. Noge jednostavno više nisu funkcionirale. Pokušala sam ponovo početi trčati, ali jednostavno noge nisu htjele krenuti. Uopće nemaš više osjećaj da su noge dio tvog tijela. Osjećala sam se ko paralizirana. Krenule su suze. Zar je ovo zaista toliko teško. Mozak je našao 1001 način da odustane, uključujući scenarij u kojem se samo bacam na pod, pravim se da sam u nesvijesti tako da me može doći pokupiti hitna s nosilima. Haha. Znam, smiješno je. Sad mi je sve to smiješno, ali tamo mi uopće nije bilo do smijanja. U trenutku sam počela jecati od iscrpljenosti i želje samo da stanem i da ne moram više biti na nogama. Dala sam si ravno 30 sekundi za samosažalijevanje. Počela sam razmišljati  o tome koliko sam prešla i koliko malo me čeka do kraja. Stalno sam ponavljala još samo 7. Još samo 6. Još samo 5. Još samo 4. Još samo 3.  Taj dio utrke mi je proletio.

Znate što je zanimljivo u svemu tome. Niti jednom nisam pomislila da mi je to zadnji maraton. To mi niti jednom nije palo na pamet. Koliko god patila jedino što sam razmišljala je da mi se definitivno neće sviđati rezultat i da jedva čekam jesen da si ponovo dam šansu da srušim tu granicu od 4 sata.

Najduži dio utrke su mi bila ta posljednja 2 kilometra. Brate mili nikad stići. Ugasila sam glazbu jer toliko ljudi, glazbe, navijanja je bilo uz stazu da je bilo šteta propustiti. U biti uvijek gasim glazbu čim vidim hrpu ljudi koja navija. Nikada ne propuštam klincima dati peticu. Na kraju većina bude premorena da bi još razmišljao  o navijačima uz stazu, ali budući da više nisam razmišljala o tempu niti vremenu trudila sam se svakom mogućem djetetu uz stazu pružiti ruku. Njih toliko to veseli i imam veliki respect prema ljudima koji ne trče, možda čak ni ne vole trčati, ali se pojave uz stazu, podržati događaj i bodriti trkače. To mi je zaista fenomenalno. Genijalni su mi ljudi koji stoje uz stazu i čitaju ti ime s broja i bodre te da nastaviš. Od par ljudi sam čula bravo Vanja. To me baš iznenadilo.

Zadnjih 300 metara sam uzela mobitel i počela snimati ulazak u cilj... pomislila sam jednog dana ću zaista htjeti vidjeti kako je to bilo na prvom maratonu.  Pogledala sam gore na semafor za vrijeme 4 sata i 28 minuta.....tako sam negdje i mislila da će biti. Zaustavila sam Garmin i vidjela 4 sata i 12 minuta. Iskreno oduševila sam se jer je to tempo ispod 6 min/km. Kako sam se osjećala imala sam osjećaj da sam ga prešla ko kornjača. Otprilike tako sam se i kretala poslije. :)

Ajme kako je dobar osjećaj završiti. Htjela sam odmah snimiti video o dojmovima, ali ostala sam bez zraka. Nisam mogla udahnuti i nisam mogla izustiti ništa. Doslovno prevelike su to emocije da bi se izustile riječi. Nisam mogla izgovoriti ništa. Pokupila sam svoj refreshment paket i sjela uz ogradu. Slagala sam si dojmove i osjećaje. Bila sam preponosna i presretna. Izvadila sam mobitel koji je već bio prepun poruka. Polako sam se javljala svima. Poslala sam svojim curama da sam gotova, ali da se ne mičem još neko vrijeme. Gledala sam ostale ljude koji završavaju utrke i pate se s zadnjim pretrčanim metrima. U trenutcima mi je glava bila potpuno prazna. Toliko sam bila iscrpljena. Nisam znala kako ću se uopće ustati, a još manje sam se mogla zamisliti ponovo na nogama. Kad bi me netko samo odnio u kadu s vodom. Nekako sam se uspjela ustati i potražiti svoje prijateljice. Vrlo brzo su me ugledale, počele vrištati i čestitati na maratonu.  Na samom početku maratona su me uspjele dočekati uz stazu, a kasnije su me bezuspješno vijale po Beču. Rekla sam im da mi je bilo toliko teško kasnije da jedva da sam mogla podići glavu. U jednom trenutku mi se čak i učinilo da ih vidim, al tolika je bila kriza da nisam imala snage podići glavu  pogledati jesu to one. Nezamislivo.

Cure su mi pomogle sa stvarima. Pokupila sam svoj paket i otišla se otuširati. Malo smo se prošunjale kod finisha, sjele na klupu i prepričavala sam svoje doživljaje. Zanimljivo, kad svima krenem pričati kako mi je bilo prva im je pomisao da nikad više mi maraton neće pasti na pamet, a upravo suprotno. Dok sam trčala vrtjela sam film u kojim bližim gradovima mi je maraton na jesen kada malo zađe to sunce. Jesenski maraton mi je definitivno bolja ideja. Treniraš cijelo ljeto i onda na jednoj normalnoj temperaturi imaš utrku.

Kasnije smo se taksijem dovezle do našeg smještaja. Imala sam vrlo zanimljivu vožnju gdje mi je taksist nudio 50 eura za medalju. Reko brate trenutno da mi ponudiš milijun natjerala bih te da prvo to pretrčiš. Nema tih novaca koji bi me u tom trenutku odvojili od moje mukotrpno zarađene medalje prvog maratona.

Sjele smo u McDonald's gdje sam se napokon počastila junk foodom kojeg sam maksimalno izbjegavala dok su mi trajale pripreme. Nisam jela burger od polumaratona u Ljubljani. Javila sam mami da uskoro krećemo kući i da me dočeka s pizzom i tiramisu kolačem. Haha. Gladna godina. Mobitel mi je bio pun poruka, komentara, čestitki.... U jednom trenutku sam morala sve to isključiti dok mi se ne slegnu dojmovi i dok ne dođem sebi.

Hvala svima koji su me bodrili, pisali mi u inbox, pisali komentare ...zaista sam se trudila svima odgovoriti i zahvaliti se. Nadam se da nikoga nisam izostavila

Na putu prema kući se prijateljica okrenula prema nama i kaže je l' se sjećate ono kada smo krenuli na put, a Vanja nije ponijela osobnu ...baš smo se nasmijale.

Maraton mi je definitivno promijenio život. Skroz ga je okrenuo na drugu stranu, ali o tome u idućem blogu ;).

P.S. Službeno sam postala maratonka. Još uvijek mi je ta činjenica nevjerojatna.

P.S.S. Hvala Moniki, Doris i Ivani što su me pratile, vozale, nosile kada je to bilo potrebno, ohrabrivale i cijeli put prilagodile meni.