I eto nas skoro na startu maratona u Beču. Brojim još manje od 24 h do polaska i 2 dana dok zaista ne stanem na tu startnu liniju. Wow.  Iza mene je 9 mjeseci priprema, oko 1250 kilometara treninga, 2 manje utrke i 4 polumaratona. Krenula sam sa skromnih 5 kilometara, a vidi me sada J.  Sad dok sam pregledavala stare blogove, pogledala iza sebe, razvukao mi se osmijeh na lice i zasuzile oči. Wow koji put. Teško mi je uopće riječima opisati kako se osjećam i što mi sve prolazi glavom. Zaista sam moraš proći cijeli ovaj put da bih shvatio zašto to ljudi rade i zašto se vraćaju na maratone.

Mislim da maraton nije ta utrka od 42 kilometara. To je samo njegov kraj. Pravi maraton je bio zadnjih 9 mjeseci. Trčanje na 38°C, trčanje na -10°C, trčanje na suncu, vjetru, kiši, magli, snijegu, poledici. Trčanje na rođendane, proslave, Uskrs, Božić, Novu Godinu. Trčanje i kad ti se zaista ne da i kad te sve živo boli. Trčanje kad ti totalno opadne  motivacija i zapitkuješ se ima li ovo svrhe. Trčanje po 30 kilometara vikendima kada zaista želiš samo malo leći i pogledati neki odličan film. Trčanje i kad ti onaj glas u glavi kaže e sad stvarno stajem.

Do sada nisam spominjala zadnji svoj trening dužina od 34 kilometara jer nisam htjela kvariti pozitivan i optimističan ton prošlog bloga o Osječkom Ferivi polumaratona. Uglavnom da skratim priču: NAJGORI TRENING IKAD! Ne znam je li mi bilo do dana ili do te dužine, ali molim Boga da je u pitanju loš dan. Takve bolove i iscrpljenost nikada nisam osjećala (jedino usporedivo s porodom hahaha). To je jedini put da sam baš ono pomislila ok odradim taj maraton kako god znam i za mene je takvo trčanje prekriženo u životu. Dobro pa me je tata pratio na biciklu i bio mi podrška.  Na svu sreću nakon jednog dobrog odmora i maminog ručka svi ti loši osjećaji su nestali i pomislila sam ok ovo nije bilo toliko strašno (baš kao i na porodu :).

Polumaraton u Osijeku mi je baš vratio neku pozitivu u sve to. Osjećam se odlično. Nisam nervozna nego uzbuđena. Kad tijekom dana mi dođe misao pa ja za par dana idem dođe mi da izađem na balkon i vrištim od sreće.  Općenito trčanje u moj život je donijelo baš puno sreće. Povezalo me je s nekim novim ljudima i donijelo puno motivacije za dalje.

Ne mogu se dovoljno zahvaliti Nike-u i Running Gate što su me samo bacili u vatru tako da nije bilo mogućnosti premišljanja. Hvala što ste mi sve ovo omogućili. Hvala mojoj obitelji na velikoj podršci. Oni su se također morali prilagođavati mojim treninzima. I slušati beskrajne priče o trčanju.  Hvala prijateljicama kojima kada sam prije 9 mjeseci rekla da se prijavljujem na maraton su vrištale IDEMO S TOBOM!!!! I znaš što nisu se šalile. Zaista idu meni pomoći i biti mi podrška.

Hvala svim prijateljima koji su pomagali. Hvala svim divnim ljudima koji su mi se javljali porukama, mailovima, komentarima. Hvala na svakoj riječi podrške. Hvala na vašim iskustvima, savjetima i pričama koje ste mi slali. Hvala svima koji su me motivirali i inspirirali. Hvala vam.

Lagano se idem pakirati i pokušati preživjeti ovaj dan bez stresa!

Na Instagramu Running Gate-a možete pratiti cijeli moj put! :)