45. BMW BERLIN-MARATHON 2.dio : Može li bez krize?

Alarm zvoni u 6:00 h. Pravim si kavu i zobene prelijevam kokosovim mlijekom. Sjedam na rub kreveta i gledam svoje pripremljene stvari za maraton. Došao je taj dan. Hoće li biti drugačije od Beča?! Lagano me hvati nervoza. Ispijam kavu do kraja i uzimam zobene. Više nisam mogla ni sjediti od uzbuđenja pa sam stajala uz prozor i doručkovala s nogu. Sve stvari su bile još sinoć spremljene. Odvojila sam u torbi stvari koje će mi trebati prije, za vrijeme i poslije utrke. Popila sam još magnezij i počela pijuckati izotonični napitak. Lagano se počela oblačiti i spremati za kretanje prema podzemnoj stanici.

Čim sam izašla na ulicu vidjele su se grupice ljudi koji hodaju s torbama od maratona. Imali smo samo 2 stanice do Brandenburških vrata i počela je već biti gužva. Kao da su svi odjednom odlučiti pretrčati taj maraton. Vani nas je dočekalo izlazeće sunce, ali mislim da smo se svi dobrano smrznuli tog jutra.

Ulaz u područje starta se nalazi ravno ispred zgrade Reichstag na ogromnoj livadi. S desne strane su bili postavljeni šatori s garderobom za ostavljanje vrećica. Imala sam dovoljno vremena da nigdje ne moram žuriti. Sjela sam na sred livade i pokušavala se ugrijati na suncu. Gledala sam ljude oko sebe. Na društvenim mrežama pratim dosta tih ''running crews'' npr. NYC Bridge Runners, Paris Road Runners, Adidas Runners Copenhagen i tako mi je fantastično bilo sretati ih tamo. Toliko različitih profila ljudi ima iz potpuno različitih kultura, dijelova svijeta, mladi, stari i svi stajemo na istu liniju.

Došla sam dovoljno rano da stignem sve obaviti bez stresa. U Beču mi je sve tako bilo na ''hu-bu''. To što sam otišla dan ranije pogledati gdje će stajati ulaz, garderoba, ToiToi, gdje mi je ulaz u blok mi je zaista pomoglo da ne lutam i da smireno sve obavim. Odnijela sam svoju vrećicu sa stvarima i krenula prema bloku. Idući put na check listi će mi se naći i stara duksa koju ću uz put ostaviti na ogradi ili ''kabanica'' pod kojom se neću smrznuti. Baš je bilo hladno, već sam vidjela da će bi trebati 5 km samo da mi se mišići ugriju i da mi krv ponovo počne kolati tijelom.

U mom bloku G je bilo svakakvih likova. Od ljudi koji su trčali u kostimima, bosi, u japankama (kako???), s Pikachuom na glavi, s Kipom slobode, s Brandenburškim vratima  oko glave ...zaista šarena ekipa. Ugurala sam se među ljude i pokušala se probiti što bliže početku bloka. Prvi val je krenuo oko 9:15 h. Na velikim ekranima smo gledali trkače Kipchogea, Kipsanga, Tadesea, Dibabau, Cherono i ostale kako prvi kreću. Svi smo pljeskali i vjerujem nestrpljivo očekivali hoće li se srušiti taj svjetski rekord o kojem se toliko pričalo.

Ja sam krenula ako se ne varam u 3. valu. Iskreno nisam baš ni uspjela popratiti. Znam samo da kada je moj val trebao krenuti voditelj je pozdravio Islanđane i rekao da ćemo ih ispratiti u njihovom stilu. Svi smo pružili ruke u zrak i pljeskali uz glazbu Vikinga. Naježila sam se opet od glave do pete i skoro počela plakati od toliko veselja i odlične atmosfere. Počeli smo hodati do startne linije i oglasio se start za naš blok. Dok sam prelazila tu  liniju pogledala sam veliki video screen i vidjela da je Kipchoge na ravno 11.5 km. Kad prije???

Tko god je trčao u Berlinu mislim da će se složiti da taj osjećaj dok trčiš Tiergartenom prema Victory Column i onda obilaženje tog spomenika u rulji, a oko vas toliko navijača, se ne može opisati. Ne znam ni koje riječi bih odabrala. Kao u snu. Bilo mi je žao stavljati uopće slušalice na uši i propustiti ovakvu atmosferu. Sada kad pogledam na maraton zaista mi je tih 4 sata proletjelo i znala sam da će mi toliko brzo proći tako da sam pokušavala uživati u svakoj minuti.

Prvih desetak kilometara sam trčala sporije od planiranog najviše zbog gužva. Toliko ljudi je bilo oko mene da sam minutama čekala da se provučem negdje i malo ubrzam, a i zaista mi je trebalo 5 kilometara samo da prestanem drhtati od hladnoće. Naravno, kasnije nas je sve sunce i previše grijalo  i došlo do ''ugodnih'' 26°C. 

Ispred mene se nalazio pacer sa zastavicom 4:00 i ogromnom grupom ljudi koji su ga pratili ne pokušavajući ga obići. Iza njih sam se najduže zadržala i nisam mogla dočekati neku širu cestu da ih napokon obiđem. Uglavnom cijeli maraton moraš paziti na ljude koji ti sijeku put i kamikaze koje prelaze cestu, ali sad sam se već i na to naviknula ...sam što me svaki put naljute pogotovo što su organizatori napravili prijelaze za pješake.

Oko desetog kilometra sam stavila slušalice u uši. Skužila sam da mi treba neki soundtrack da ovo lakše preživim. Uzela sam si napokon novi sat Garmin Forerunner 645 Music dan prije nego sam krenula za Berlin tako da nisam stigla staviti na njega glazbu pa sam trčala s mobitelom i old school slušalicama na žicu. Stišala sam glazbu tako da i dalje čujem sve oko sebe i doživim tu atmosferu, ali ipak da imam glazbenu podlogu. Jednostavno volim glazbu, slušam ju otkako se probudim pa do spavanja. Popravi mi raspoloženje i brže mi vrijeme prođe dok pjevušim. A i počnem brže trčati jer me ponese, pogotovo dok trčim na soundtrack od Batmana, Iron Mana ili Wonder Woman.

Na svakoj okrjepi sam pokupila vodu i izotonični napitak, a kasnije i voće. Vrijeme do polumaratona mi je zaista brzo prošlo. Oko 20. km sam uzela gel koji sam si sama ponijela jer sam vidjela da na 27.5 km će biti dostupni na okrjepi. Oko 25. kilometra mi vrijeme nikako nije prolazilo. Imala sam snage, ali razmišljala sam koje su sad šanse da ovo prođe bez ijedne krize. Nakon onog sloma u Beču nekako ti je nevjerojatno da sad možeš odraditi tih 42.2 km bez da te slomi u jednom trenutku. Duž cijele staze su bili navijači i dizali atmosferu. U jednom trenutku sam vidjela ženu u dresu Hrvatske nogometne reprezentacije pa sam se sjetila svih treninga koje sam odrađivala prije utakmica naših na SP-u.

Tu negdje je jedan dečko skakao s roza transparentom: ''We have new world record 2:01:39''. Aaaaa nisam mogla vjerovati da je Kipchoge uspio.  To mi je dalo materijala za razmišljanje narednih par kilometara. U međuvremenu sam pokupila 2 gela s kofeinom koji su btw toliko odvratni da sam ih jedva progutala, ali i vrlo učinkoviti. Na trenutke sam osjetila umor, pritisak na plućima, da počinjem plitko disati i otkucaji mi se povećavaju. U tim trenucima sam si gasila glazbu i počela duboko disati dijafragmom. Sav fokus bi prebacila na svoje tijelo, disanje i pokrete nogama. I uspijevalo bi. Za par minuta bih osjetila da je sve ok, disanje bi se normaliziralo, a otkucaji se spustili i mogla sam normalno svojim tempom nastaviti.

Kada sam došla na 30. kilometar već sam počela vizualizirati i razmišljati kakav će fantastičan osjećaj biti na finishu. Cijelo vrijeme sam se smijala i govorila si to je to na kraju sam, uspjela sam. Pokušavala sam upiti svaki djelić atmosfere i uživati u trenutku. Promatrala sam druge trkače, nasmiješila im se i govorila im imamo još malo. Gledala sam masu ljudi uz stazu koji neumorno plješću, pjevaju, skaču, viču, puštaju nam glazbu, nose transparente, čekaju svoje prijatelje i članove obitelji da prođu. Zahvalila bih se i svakom volonteru koji mi je pružio čašu i toliko se divila njihovoj volji i dobrom raspoloženju unatoč tome što satima stoje tamo i pružaju trkačima čaše. Mora da su morali dobro trenirati ruke da ih mogu ispružene toliko dugo držati. Bilo je tu jako puno ljudi 3. životne dobi i fantastično mi je što ih uključuju kao volontere u ovaj veliki događaj.

Znala sam da će mi za par dana tih 4 sata izgledati kao 4 minute i dala sam sve od sebe da uživam u utrci i u društvu oko sebe. Tih zadnjih sat vremena mi je proletjelo. Imala sam snage i bez problema ubrzala zadnjih 12 kilometara. Od 40. kilometra ima puno skretanja po ulicama. Znaš da si na kraju. Uzbuđenje raste. Vikanje i buka sa strane je sve jača i jača i gledaš samo kada ćeš ugledati Brandenburška vrata. Kasnije sam gledala imaš ravno 6 skretanja po ulicama. Meni je to trajalo cijelu vječnost jer nakon svakog skretanja sam pomislila aha sad znam gdje smo, i nakon skretanja shvatila da nemam pojma na kojoj strani svijeta sam .... a onda zadnje skretanje u lijevo i pogled na Brandenburška vrata.

Kao da je vrijeme stalo. Toliko je predivan prizor. Toliko si ispunjen emocijama ..... pa da su mi rekli još jednom sve ovo prođi samo za taj trenutak sreće i zadovoljstva kada dođeš do tih zadnjih 500 m sve bih prošla još jednom. Neopisivo riječima. Uključila sam na mobitelu snimanje videa jer sam željela djelić svega toga imati zauvijek. Kada sam došla na sami finish vrijeme je pokazalo 4:01:28 ....samo 2 sata nakon Kipchoge-a. Hahahaha. Ni malo nisam bila razočarana, koliko god sam htjela to službeno vrijeme ispod 4 sata, još više sam htjela ovakav lijep maraton, bez iti jedne krize i s toliko dobrih emocija.

Znači može se. I ako sam uspjela ja, može i bilo tko. I ovo je čisti dokaz da kako si posložiš u glavi tako će ti i biti. Ponosno sam uzela svoju medalju i bila sretna što napokon mogu stati s trčanjem. Lagano sam hodala iza čovjeka koji je na majici imao ispisana sva vremena s maratona iz New Yorka, Chicaga, Bostona, Londona i Tokya. Nedostajao mu je jedino Berlin kojeg je upravo završio. Gledala sam ga kako odlazi do šatora Abbott World Marathon Majors i dobiva svoju veliku medalju za završenih svih 6 velikih. Pomislila sam e tako ću i ja jednog dana.

Dobili smo svi najlonske ogrtače i paketić proizvoda za osvježenje. Pomaknula sam se na stranu i napokon sjela. Gledala sam ljude kako završavaju sa svojim maratonom. Bilo je tu puno onih sretnih koji su se odmah slikali sa svojim medaljama i javljali se obiteljima i prijateljima ... ali bilo je dosta onih koji su si vjerojatno mislili sad i nikad više.

Uzela sam si vremena da se istegnem, koliko god to bilo teško poslije maratona i uputila se prema garderobi po svoje stvari. Ponovo sam se našla na livadi ispred Reichstaga i legla na travu kao i tisuće drugih trkača. Otvorila sam svoj paketić s hranom i bila presretna sa slanim perecima. Nakon svih onih stanica s voćem, gelovima i slatkim napicima užasno sam se veselila slanoj hrani.

U ovim trenucima mi zaista bude žao što nisam pivopija jer vidim koliko trkači uživaju u tom pivu poslije utrke. Mislim da sam ležala tamo oko pola sata. Javila se obitelji i prijateljima da je sve super prošlo i otišla se presvući. Otišla sam do šatora gdje se preuzimaju diplome i za živo čudo toliko su dobro organizirani da nije bilo uopće gužve.

Uspjela sam napraviti negativ split prvi dio sam trčala 2:02 h, a drugi 1:59 h. Vjerujem da bez problema to ide ispod 4 sata na nekom manjem maratonu na kojem nema tolike gužve. Što ću i isprobati na Ljubljanskom maratonu.

Da ove godine.

Da to je 6 tjedana razlike.

Da znam da nisam normalna, ali volim to čitavim svojim bićem.

Odluka da ostanem još cijelu nedjelju u Berlinu mi je bila odlična jer nigdje nisam morala žuriti. Izašla sam iz startne zone i ušla u prostor s hranom. Nisam znala što bih prije pojela. Odluka je pala opet na tjesteninu. Sjela sam za stol koji se nalazio točno uz zadnjih 300 m maratona kod Brandenburških vrata. Predivan pogled na ljude koji završavaju svoju utrku. Vidiš koliko je tu emocija na kraju. Gledaš ljude koji skaču od sreće, smiju se, plaću, vrište, puzaju..... Ma joooj sad se naježim kada se samo sjetim. Ako barem malo imate afiniteta da posjetite tako jedan veći maraton idite. Bit ćete oduševljeni.

Poslije sam se vratila u svoj smještaj i odmarala. Navečer je bio organiziran i veliki party za trkače. Kasnije kada sam vidjela fotke mi je bilo žao što nisam barem na kratko otišla, ali iskreno uživala sam i u odgovaranju na sve vaše divne poruke i komentare, dopisivala se s ljudima koji su također trčali na maratonu , pregledavala fotke, pisala si iskustva koja ne želim zaboraviti. Navečer sam se spakirala za povratak kući i ranije krenula na spavanje.

Dva tjedna nakon maratona mi se sve čini kao san. Ne mogu vjerovati da je sve toliko prekrasno prošlo. Toliko sam sretna i ponosna na sebe. Uzela sam si malo predaha od treninga i sad ponovo startamo s pripremama za Ljubljanu.

Već znam da ću vas puno tamo sresti i baš se veselim!